Na vrhuncu našeg pesimizma bojimo se čovjeka i za čovjeka. U vremenu smo kad je strah prisutan nad mladima i starima, jednostavno bježimo od uzvišenog pojma čovjeka. Kao da smo pomeli sve ono što je Bog podario ljudskom rodu.

Kad smo mi ostali bez definicije o svrsi čovjeka, o njegovu životu, Bog se usuđuje postati čovjekom. To je smiona i hrabra istina. To je zahtjevna istina. Mi bježimo od poziva čovjek. A Bog postaje čovjek. Gubitnik je čovjek, kad je u pitanju vjera u čovjeka i povjerenje u sama sebe. Na sumnjivim putovima i krivim smjerokazima. Egoističan i otuđen od istinskih vrijednosti. Bez hrabrosti da se nosi sa životom. Svaki ljudski izazov s vremenom postaje loman i posrćemo sve češće. Sve sporije mislimo i vrednujemo, sve dublje tonemo.

A Krist iz betlehemske štale živi život čovjeka, naslonjen na Boga Oca. Živi Krist i na pozornici naše zemlje koja podrhtava, i zadaje nama ljudima strah. Živi punim životom. Svaki je njegov trenutak ispunjen. U središtu su njegova zanimanja samo Bog i čovjek. Zna Isus Krist da se s Bogom sve rješava, i da s Bogom sve ima smisla.

Nikad Krist nije požalio što je postao čovjekom, iako nije plivao u obilju. Naprotiv, bijaše krajnje siromašan. U prostoru gdje obitavaju životinje ušao je u zemaljski život. Nije ni dugo živio (33 godine), niti je bio pošteđen zlobe, prevrtljivosti, obmana, laži, sveopće ljudske pokvarenosti. Smetao je moćnima i prostima. Krivo osuđen na smrt, nitko ga nije branio. Bio je iznimno hrabar, dosljedan, neslomljiv…

Usudimo se i mi biti ljudi zbog današnjeg blagdana, zbog istine da Bog postaje čovjekom.

Rođenje Isusa Krista u Betlehemu mijenja iz temelja naše beznađe i naše nečovještvo. Bog se u Isusu Kristu stavlja u službu čovjeka. Bog postaje jedan od nas, u našoj službi, za naše dobro. Spustio se do čovjeka da bi čovjeka mogao uzdignuti do sebe. Od rođenja, Isus Krist je model i put naše katarze, našeg pročišćenja. U Isusu Kristu ljudska se drama razrješuje na povoljan način. Isus Krist je uzor kako se razrješuju sve drame.

Isus Krist svojim nam rođenjem čini vidljivim Boga. U osobi Bogočovjeka najbolje možemo osjetiti i uvidjeti koliko su čovjek i njegov svijet odmaknuti od Boga.

Rođenje Isusa Krista unosi božansko očovječenje u naš prostor života gdje je čovještvo ishlapjelo. S Kristom u ljudsku povijest ulazi novi odnos čovjeka prema Bogu, i čovjeka prema čovjeku.

Vrijeme naprosto kao da obmanjuje čovjeka svojom neizvjesnošću, svojim brzim tijekom, svojim sumnjivim vrijednostima. Čovjek bježi od istine ne želeći priznati da nas vrijeme čini ispraznima. Život čovjeka odvija se u vremenu, a vrijeme nas vodi ili u ništavilo, ili u vječnost. I baš vremenu u kojemu čovjek živi Bog daje oznake i dimenziju vječnosti.

Bilo bi poželjno da učinimo ono što je i Krist učinio. Postanemo čovjekom, sa zasadama Boga u sebi. Za sada smo upitni u takvom nastojanju da Kristu pronađemo prostor u svome čovještvu, u svojoj obitelji i povijesti uopće. Upitni – da. Izgubljeni – ne. Imamo još vremena, ali činjenica je da se s glasom i osobom Boga koji je postao čovjekom sve manje slažemo i služimo.

Našu nadu potvrđuje istina Isusa Krista, koji od rođenja u betlehemskoj štali, do smrti na križu, nije žalio što je postao čovjekom. Probajmo, pokušajmo biti kakav je bio i on, jer on nam je Spasitelj.

Čestitam Božić svim čitateljima i želim
sretnu novu godinu 2011.

don Tomislav Ćubelić, župnik Sv. Dujma

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru