Dugo su filozofi bili manje-više jedinstveni u uvjerenju da se svijet temelji na razumu (logosu) iz kojega onda na neki način proizlazi i ljudski um sa svojom spoznajnom mogućnošću. Jer, tako su oni vjerovali, kako bi čovjek svojim umom mogao spoznavati svijet kad i sam svijet ne bi bio umno i razumno, tj. racionalno strukturiran. No, toj racionalističkoj podlozi mišljenja i djelovanja u novije se vrijeme suprotstavila voluntaristička, točnije ona koja tvrdi da se u dnu svega krije zapravo ne razum, nego – volja. Bilo da je riječ o nekoj mračnoj volji (A. Schopenhauer) ili, pak, o volji za moći (F. Nietzsche), odnosno o njihovim izvedenicama, uvijek je riječ o legitimiranju iracionalnoga, odnosno o zagovaranju svjesnoga rušenja racionalnoga temelja cjelokupne zapadne civilizacije, točnije o urušavanju cjelokupnoga dosadašnjega morala. Nije stoga čudno što je F. Nietzsche govorio o „s onu stranu dobra i zla“, odnosno o „prevrednovanju svih vrednota“, što je doista i postalo službenom politikom zapadnoga civilizacijskoga kruga, koji se nekada nazivao kršćanskim. Takva nastojanja, dakako, ni prije nisu nedostajala, ali ona su prije bila tek iznimka, a  danas su prvi put u povijesti  ona postala pravilo i službena politika.

Jedna od vrednota na kojima se sve donedavna temeljilo svako društvo, pa tako i ovo zapadno, jest ljudska zajednica: bračna, obiteljska, narodna i općeljudska. Bračna zajednica nije spomenuta prva eventualno zbog abecedne logike, nego zbog činjenice da je ona logički prva, budući da se na njoj temelji i od nje proistječe obiteljska, iz obiteljske narodna, a iz narodne međunarodna ljudska zajednica. Crkvena zajednica, pak, sa svoje strane, onoj bračnoj daje sakramentalnost, što će reći da to zajedništvo, za razliku od pukoga društva, nije stvar tek dogovora, pravnih normi, običaja, interesa ili nečega sličnoga, nego da je sam Bog onaj koji dvoje ljudi, muškarca i ženu, ujedinjuje u jednu novu stvarnost, toliko prožetu međusobno i s Bogom samim, da je čovjek više niti smije niti može razvrgnuti. To daje braku svetost, svetost pruža trajnost, a trajnost sigurnost i za brak i za obitelj, odnosno i za Crkvu i za narod, pa onda i za cjelokupnu ljudsku zajednicu. Bez tih i takvih vrednota u međusobnim odnosima muža i žene, na kojima se onda temelji i odnos prema vlastitoj djeci, uopće ne možemo govoriti o ljudskom dostojanstvu, odnosno o pravo shvaćenoj i ispravno prakticiranoj bračnoj i obiteljskoj ljubavi.

Danas se, međutim, provodi sustavni napad na sve zajednice, počevši najprije, dakako, na one temeljne, tj. na crkvenu i na bračnu. Pod izlikom osobnih ljudskih prava, a zapravo rigidnog individualizma i egoizma, najprije se, već stoljećima, provodi sustavni napad na Katoličku crkvu kao onu koja se najdosljednije i najupornije trudi oko razvijanja ovoga sakramentalnoga zajedništva u sebi, čije su obitelji njezin sastavni dio. Rušeći stoga nju, vjeruje se da će zajedno s njom biti srušeni i idejni temelji svakoga drugog zajedništva. Odmah zatim ruši se brak između muškarca i žene tako što ga se proglašava zastarjelom strukturom i institucijom u kojoj „ljubav umire“, odnosno autoritarnom strukturom u kojoj se djeca odgajaju „za neslobodu“, a žene pretvaraju u roblje, „strojeve za rađanje“ i sl. Da bi ga se do kraja uništilo, prilazi se rastavljanju spolnoga odnosa od ljubavi, a ljubavi i spolnoga odnosa od rađanja, štoviše, ide se prema dokidanju i samoga pojma bračne ljubavi kao ljubavi između muškarca i žene. Umjesto braka sada se nudi „partnerstvo“, tj. neobvezni odnosi „do daljnjega“ između nekoga muškarca i neke žene (zapravo, to i ne moraju više biti muškarac i žena, nego to mogu biti i homoseksualni partneri), po mogućnosti bez ikakvih pravnih okvira, jer, kako kažu „njima papiri ne znače ništa“. Zakonskim omogućavanjem heterologne oplodnje, negdašnja bračna ljubav svedena je na puku fiziologiju koja s eventualnim začećem može, a i ne mora imati nekakve veze, jer začeće se može naručiti i u nekoj medicinskoj ustanovi za umjetnu oplodnju, gdje se dijete napravi „po narudžbi“ od sjemena izabranog, anonimnog „donatora“, odnosno od jajne stanice „anonimne „donatorice“. Tako dolazimo u situaciju da ne samo sadašnji „partneri“ nisu više međusobno bračni par, odnosno muž i žena, nego da ni dijete koje se na taj način začinje nema u takvom „ocu“ biološkoga oca, odnosno u takvoj „majci“ nema biološku majku, čime je ono uskraćeno u svojem najelementarnijem ljudskom pravu, a to je da zna tko su mu biološki roditelji, tko su mu biološka braća i sestre i sl. A da stvar bude tragikomičnija, dok se na jednoj strani uporno i sustavno razbija klasični, za nas kršćane i sakramentalni brak između muškarca i žene, kao „grobnicu ljubavi“, u isti se mah grozničavo zagovaraju i ozakonjuju istospolni brakovi s pravom ne samo da se registriraju kao neka „bračna zajednica“, nego i sa svim pravima koja iz toga proizlaze, u što ulazi i pravo na posvajanje djece. No, kako muški homoseksualci, koji, za razliku od ženskih, ne mogu sami zanijeti i roditi dijete, to se „njihovo pravo na vlastitu djecu“ negdje već ostvaruje tako da plaćaju žene koje će im roditi djecu. To je proces poznat kao „iznajmljivanje maternice“, a da se žene spremne na takve usluge regrutiraju među najvećom sirotinjom, o tome ne treba ni trošiti riječi. Tako smo, eto, doista ostvarili Nietzscheovo „prevrednovanje svih vrednota“, tj. sve vrednote okrenuli naglavce, točnije rečeno, srušili smo ih do temelja. A sve u ime „ljudskih prava“!

Benedikt XVI. i Crkva, kojoj je na čelu, ne kriju na kojoj su strani. To je strana zdravoga razuma, ljudskoga dostojanstva, istinskih ljudskih prava i Božjega zakona. To je strana svetosti braka i nezamjenjivosti obiteljske i narodne zajednice. Svemu suprotnom usprkos.

Fra Špiro Marasović

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino