Podstranska revija nije časopis koji donosi samo informacije, nego je namjera i tekstovima potaknuti ljude na razmišljanje ili nove spoznaje. U vremenu kad se naše gospodarstvo našlo na rubu kolapsa, našli smo idealnog sugovornika za razgovor o načinu i mogućnostima oporavka i smjernicama razvoja. On je Branko Roglić, uspješan gospodarstvenik koji sa svojih 14 tvrtki ostvaruje 795 milijuna eura prometa godišnje, jedan od osnivača HUP-a, bivši savjetnik za strana ulaganja predsjednika Mesića u oba mandata, te generalni konzul Republike Slovenije u Hrvatskoj. Za naše čitatelje ispričao nam je svoj životni put.

– Studirao sam u Splitu i diplomirani sam inženjer elektronike. Moja obitelj potječe iz sela Župa u Imotskoj krajini, gdje provodim vikende u obnovljenoj pradjedovoj kući. Imam 14 poduzeća u deset država s oko 2500 zaposlenih. Moja je karijera počela nakon završetka fakulteta, kad sam se zaposlio u tvrtki Iret u Splitu koja se bavila elektronikom. Ali, u događajima 1971. godine bio sam jedan od onih koji su bili za Savku i Tripala, pa sam izgubio posao komercijalnog direktora tvrtke. Nakon desetak mjeseci bez posla počeo sam raditi za tvrtku Croatia baterije.

Sada imate 14 poduzeća. Kako ste od nule uspjeli sve to ostvariti?

– Kao zaposlenik Croatia baterija vodio sam zastupstvo njemačke tvrtke Varta, najprije na području bivše države, a poslije za Bugarsku. Tu sam radio petnaestak godina, a onda sam s jednim prijateljem pokrenuo jednu tvrtku Orbico (Roglić Branko i kompanija) u Švicarskoj.

Čime se bavila ta tvrtka?

– Tvrtka Orbico bavila se trgovinom, ja sam je zastupao u bivšoj državi i Bugarskoj, a moj partner u Njemačkoj. Najviše smo trgovali sa Slovenijom i Bugarskom, te s Njemačkom i Švicarskom. Kad smo zaradili prvi novac, prije rata, 1990. osnovao sam tvrtku Orbico u Ljubljani. Kako je Jugoslavija pucala po šavovima zbog rata, tako sam ja u novoosnovanim državama osnivao nove tvrtke pod imenom Orbico. U početku smo se bavili proizvodnjom punjača za akumulatore, a poslije smo prešli na distribuciju kozmetike Elen Betrix. Zatim je najveća američka kemijska tvrtka Procter&Gamble kupila tu njemačku tvrtku i mi smo, „ni krivi ni dužni“, počeli zastupati proizvode najveće svjetske kemijske industrije.

Došli smo do stvaranja suverene hrvatske države, prošla su ratna vremena…?

– Došla su moja vremena. Cijela moja obitelj bila je posvećena stvaranju hrvatske države. Moj djed Stjepan bio je radićevac, veliki je dio života posvetio Radićevoj politici. Nakon toga, moj je stric poginuo u Drugom svjetskom ratu kao hrvatski vojnik, a ja sam za vrijeme hrvatskog proljeća stradao jer sam bio na hrvatskoj strani. Danas, kad je osnovana Republika Hrvatska, živim u svojem ambijentu i s veseljem radim u svojem poduzetništvu.

Otkada ste u Podstrani?

– Zemlju smo kupili 1979. godine na Kopili, a kuću sam gradio 10 godina. Stanovao sam u Splitu, a sav novac ulagali smo u kuću, u koju smo se uselili 1988. godine.

Što učiniti danas s hrvatskim gospodarstvom? Trebamo li sve rasprodati ili možemo sami raditi i opstati od svojega rada?

– Moramo sami, jer nikad nam nitko nije došao u kuću i nešto donio. Sami moramo raditi i izgrađivati ovu mladu hrvatsku demokraciju. Prvo što treba učiniti jest smanjiti administraciju. Ne možemo imati 22 županije, nego samo šest povijesnih hrvatskih županija, a također ne možemo imati 570 općina, nego u svakoj županiji najviše 10-15 općina. Drugo, moramo restrukturirati javna državna poduzeća, jer su ta poduzeća opljačkali pojedinci koji su ih uništili i opustošili. Moramo raspisati natječaje za menadžere koji će ih učiniti profitabilnima. Treće, moramo se uhvatiti u koštac s kriminalom, što smo sada počeli, te sa sivom ekonomijom. Ne smijemo dopustiti da se toliko radi na crno, jer u svim se državama porezi moraju plaćati. Ako svi plaćamo porez, onda ćemo svi plaćati manji porez, a ne da neki plaćaju više nego što mogu, a drugi ništa. I još nešto – trebamo privatizirati sve što se može privatizirati.

Kako riješiti pitanje unutarnjeg duga? To je vrzino kolo u kojem svi gube, i država i privatnici.

– Najvažnije je da oni koji su najbliže novcu, a to je maloprodaja, plaćaju svoje račune u roku od 30 dana. U suprotnom, to znači beskamatno financiranje. Treba inzistirati na tome da u svim ugovorima u hrvatskom gospodarstvu maksimalni rok plaćanja bude 30 dana. Ako se ne plati u tom roku, može se pokrenuti stečajni postupak.

U Podstrani ste već dvadesetak godina. U kojem bi se smjeru trebalo razvijati gospodarstvo Podstrane?

– Budući da je Podstrana na moru, mora se baviti turizmom, ali i poljoprivredom. Mora se revitalizirati ono čime se Podstrana bavila od starine. Industrija ovdje ne može prosperirati, uostalom, vidite u kakvoj je situaciji brodogradnja, stanogradnja također. Moramo se vratiti tradiciji, onome od čega je Dalmacija vjekovima živjela: lozi, smokvi, maslini i srdeli, a sada se pojavio i turizam. Tih se grana i dalje moramo držati.

Što učiniti s Dalmatinskom zagorom, područjem od mora do granice Bosne i Hercegovine?

– Moj je prijedlog pokretanje ekološke poljoprivrede, iz koje će se iznimno kvalitetni proizvodi prodavati turistima, primjerice, naši pršuti i sirevi. U Imotskoj krajini imamo rijeke, ondje se može proizvoditi ekološki čisto povrće, a također i u Sinju. Svim tim proizvodima trebamo opskrbljivati hotele u primorskom dijelu, s tim da upozoravam na to da ne gradimo hotele s pet zvjezdica, nego male obiteljske hotele s tri ili četiri zvjezdice, jer za hotele s pet zvjezdica nema tržišta. Ja imam dva hotela, jedan na Hvaru i jedan u Baškoj Vodi, oba su profitabilna, imaju 8-10 zaposlenih i takvi nam hoteli trebaju. Imam čarter flotu s 31 jahtom i to je posao koji raste, te 14 vila koje sam izgradio i koje se iznajmljuju turistima.

Spomenuli ste proizvodnju naše hrane. Kako se boriti protiv uvoznog trgovačkog lobija, velikih stranih lanaca koji nude kvalitetnu stranu hranu, a naša propada?

– Protiv toga se ne možemo boriti, jer to je globalizacija i to bi bila unaprijed izgubljena bitka. Moramo se orijentirati na kvalitetu i ekološku hranu, snaći se u postojećim uvjetima, okrenuti se sami sebi, podići kvalitetu i na taj se način boriti.

Stanje je hrvatskoga gospodarstva, nažalost, iz godine u godinu sve lošije. Jesmo li ovakvi kakvi smo sada uopće spremni za EU?

– Mi nikada nismo ni izišli iz EU-a. Moramo se riješiti kriminala i korupcije, i to ne radi Unije, nego radi nas. Država s ovolikom razinom korupcije ne može postojati. Došli smo do apsurda da što god želite učiniti, nekoga za to morate ekstra platiti.

Što biste poručili našim mještanima, te onima koji tek počinju?

– Svojim bih sumještanima iz Podstrane preporučio da se drže onoga što su i do sada radili. Viđao sam vrijedne ljude sa svojim proizvodima u Zagrebu. Sve je drugo kratkog daha, industrija je, nažalost, u Hrvatskoj nerentabilna jer se sve sirovine uvoze. Neka se ljudi drže breskve i verdure, jer tko visoko leti, nisko pada. Brze zarade nema, ljudi se moraju okrenuti tome da imaju dobre restorane i hotele, da budu ljubazni domaćini. Kažem vam – ono što je Kalifornija u SAD-u, to će Dalmacija biti u Europi. Rast u turizmu bit će permanentan i nikad neće stati.

Hvala vam na razgovoru i želimo vam i dalje uspješan rad.

Zoran Jurišić

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru