Jedna od vještina emocionalne inteligencije jest e m p a t i j a (suosjećanje prema drugima). Poučavanje djece empatiji višestruko se isplati. Djeca s velikim potencijalom za empatiju postaju manje agresivna i svoju energiju usmjeravaju na pomaganje i davanje. Djeca sposobna za empatiju omiljenija su među vršnjacima i odraslima, te su uspješnija u školi i na poslu. Ne iznenađuje činjenica da djeca sklona empatiji, kad odrastu, lakše ostvaruju bliskost sa svojim bračnim partnerom, prijateljima i djecom.

STADIJI EMPATIJE

Razlikuju se dvije komponente empatije: e m o c i o n a l n o r e a g i r a nj e na druge ljude, koja se obično razvija u prvih šest godina djetetova života, i k o g n i t i v n a r e a k c i j a, koja se odnosi na stupanj u kojemu su djeca sposobna shvatiti točku gledišta, odnosno stajalište nekoga drugog.

Emocionalna empatija vidljiva je kod većine djece u prvoj godini života. Dijete će vrlo vjerojatno i samo početi plakati kad vidi drugo dijete kako plače. Psiholog Martin Hofman to naziva „globalnom empatijom“, jer dijete u toj dobi još ne poznaje granicu između samoga sebe i svijeta koji ga okružuje, te žalost bilo kojeg drugog djeteta tumači kao vlastitu. S navršenih godinu dana, do druge godine, dijete ulazi u drugi stadij empatije, kad mu je posve jasno da neraspoloženje drugog djeteta nije i njegovo vlastito.

Neka se djeca rađaju s većom sklonosti empatiji od druge djece. Istraživanja psihologa M. Radke-Yarrow i A. Zahn-Waxler pokazala su da neki mališani na žalosne situacije drugih reagiraju izražavanjem suosjećanja i odmah pokušavaju pomoći, dok druga djeca samo promatraju, više sa zanimanjem nego zabrinuto. Postojala je i treća skupina djece koja su na bol druge djece reagirala izražavanjem negativnih emocija – oni su se povlačili podalje od djece koja plaču ili su čak korili ili udarali uplakano dijete. Sazrijevanjem svoje kognitivne i perceptivne sposobnosti, djeca uče prepoznavati razne znakove žalosti druge osobe i usklađivati svoju zabrinutost s prikladnim ponašanjem.

U dobi od šest godina počinje stadij k o g n i t i v n e e m p a t i j e – sposobnost sagledavanja stvarnosti iz perspektive druge osobe i postupanja u skladu s tim. Za izazivanje kognitivne empatije nije potrebna emocionalna komunikacija (kao što je plakanje) jer je dijete već razvilo svijest o tome kako se osjeća osoba koja je žalosna, bilo da to pokazuje ili ne.

Tako je osmogodišnji Ivan, koji je čekao majku na izlazu iz samoposluge, ugledavši ženu dobi njegove bake kako se približava s rukama punim vrećica, instinktivno skočio da joj otvori vrata. „Hvala, mladiću, jako si ljubazan“, rekla je gospođa. Zatim je vratima prišla neka mlada majka, s vrećicom u jednoj i djetešcem u drugoj, i još nekolicina njih. Dječak je svima njima otvarao vrata i svi su mu toplo zahvalili. Ivan je, zahvaljujući svojoj vještini kognitivne empatije, znao da će mu oni biti zahvalni ako im otvori vrata premda ga nisu zamolili da to učini.

U kasnom djetinjstvu, u dobi između 10 i 12 godina, dječja sposobnost empatije proširuje se i, osim osoba koje poznaju i s kojima izravno dolaze u dodir, uključuje i one ljude koje nikad nisu sreli. U tom stadiju, koji nazivamo apstraktnom empatijom, djeca izražavaju suosjećanje s ljudima čije su životne okolnosti nepovoljnije od njihovih, bili to ljudi iz susjedstva ili iz neke druge zemlje. Kad djeca počnu pokazivati zanimanje za ublažavanje tih razlika dobročinstvima i milosrđem, tada se može reći da su potpuno razvila vještine empatije.

ŠTO MOŽETE UČINITI KAKO BI VAŠE DIJETE POKAZIVALO VIŠE EMPATIJE

Većina djece posve spontano razvija vještine empatije, koja je temelj društvenih vještina. Istraživanja pokazuju nepostojanje razlike u sklonosti empatiji kod djevojčica i dječaka. Dječaci nisu ništa manje voljni priskočiti u pomoć nego djevojčice, no oni su skloniji to izražavati nekim konkretnim činom (rado će, primjerice, drugom djetetu pomoći naučiti voziti bicikl), dok djevojčice pružaju psihološku podršku (na primjer, utješit će drugo dijete koje je žalosno). Stupanj razvijenosti empatije kod djece nije uvjetovan ni društvenim statusom, ni brojem članova obitelji, premda starija braća i sestre uglavnom radije pomažu nego mlađa. Braća i sestre skloniji su pomagati jedni drugima ako je među njima veća razlika u godinama.

S obzirom na prirodnu sklonost naše djece pomaganju i obzirnosti, očekivali bismo u njihovu ponašanju puno veći stupanj empatije. Kad su djeca neljubazna, bezobzirna ili čak okrutna, uzroke takvog ponašanja treba potražiti u njihovu domu. Želite li odgojiti dijete kojemu je stalo do drugih ljudi i koje voli ljude, te se i ponaša u skladu s tim, evo što možete učiniti.

PODIGNITE RAZINU OČEKIVANJA SAVJESNOG I ODGOVORNOG PONAŠANJA VAŠEG DJETETA

Želite li kod svoje djece iskazivanje empatije, brižnosti i odgovornosti, morate to od njih očekivati i tražiti da budu odgovorna. U obitelji moraju postojati jasna i dosljedna pravila od kojih se ne smije odstupati. Dakle, morate od djece zahtijevati odgovornost. Već s tri godine djeca bi trebala iza sebe pospremiti i pomagati u jednostavnim poslovima kao što je postavljanje stola. Poslovi i odgovornosti trebaju se povećavati s godinama i to se ne smije dovoditi u vezu s darovima i džeparcem. Želite li da vaše dijete bude pažljivo, obzirno i odgovorno, jedini je način ako povećate stupanj svojih očekivanja. Lako je biti permisivan roditelj. Lako je umjesto djeteta namjestiti krevet i napisati zadaću. No, da bi odgojili odgovornu djecu, roditelji i sami moraju biti odgovorniji, a za početak je potrebno prevladati zabludu da nije loše razmaziti dijete. Jer to jest loše.

NAUČITE SVOJE DIJETE ISKAZIVATI MALE PAŽNJE

Jedan od najjednostavnijih i najučinkovitijih načina učenja empatije kod svoje djece jest taj da ih naučite iskazivati male znake pažnje. Ljubaznost je najsnažnije oruđe koje nam stoji na raspolaganju tijekom života. Moć toga oruđa ne samo da je lako dostupna svima onima koji se njime žele poslužiti, nego se nikada ne smanjuje; naprotiv, ona se povećava sa svakim novim dobročinstvom. Već danas sebi možete staviti u zadatak dobra djela. Kupite u knjižari rokovnik i u njemu bilježite svako dobro djelo koje učini netko iz obitelji. To može biti neki posve mali znak pažnje, primjerice, pridržavanje vrata i telefonski poziv bolesnom prijatelju. Kad ljubaznost postane navika, vaša je se djeca neće moći nasititi.

UKLJUČITE SE S DJECOM U DOBROTVORNI RAD

Uključujući se zajedno s djecom u organizirane projekte pomoći, ne samo da ćete kod djece razviti osjećaj brige za druge, nego ćete ih naučiti društvenim vještinama, važnosti suradnje i ustrajnosti. Sve su to vještine koje pridonose visokom EQ-u. Neka su djeca uključena u dobrovoljni rad u okviru vjerske zajednice. Činjenica je da bi i škole trebale imati dobrovoljni rad (čast iznimkama) kako bi ispunile svoju obvezu odgajanja odgovornih građana, žalostan je pokazatelj koliko je i obitelj zakazala. Nažalost, danas većina djece nikad ne iskusi osjećaj pripadanja koji ih ispunjava kad se uključe u organizirane akcije pomoći onima kojima je, i gdje je, pomoć potrebna. Upravo zbog toga, odaberite nešto što se vama i vašoj djeci čini svrsishodnim. Ne dopustite da odluka oslabi i time zanimanje splasne. U poučavanju djece za brigu o drugima najvažnije je omogućiti im stjecanje iskustva, nije dovoljno govoriti o tome.

BUDUĆNOST ODGOJA DJECE S VISOKIM EQ-om

Stručnjaci koji se bave odgojem sve više analiziraju promjene koje su nastale u odgoju djece u posljednjih 30 godina i zaključili su da su djeca danas, unatoč našim dobrim namjerama, u gorem položaju nego prije. Iako djeci dajemo puno više, znatno se manje njima bavimo. Pokušavajući povećati samopoštovanje naše djece pohvalom, postali smo previše permisivni te smo počeli premalo od njih očekivati. U velikoj želji stvaranja idealnih uvjeta u kojima će odrastati, nismo shvatili da su stres i neugoda u jednakoj mjeri dio ljudskog života kao ljubav i nježnost. Uklanjajući svaku prepreku koja se nađe pred našom djecom, lišavamo ih mogućnosti da razviju vještine koje će im omogućiti suočavanje s izazovima i razočaranjima koja ih u životu očekuju.

Ne možemo vrijeme vratiti unatrag niti bismo to trebali činiti. Premda nas prošlost može mnogočemu naučiti, sve to blijedi pred budućnošću. Tehnologija svakim danom oblikuje i oblikovat će živote naše djece na način koji jedva možemo i zamisliti, kao što i ljudi u 19. stoljeću nisu mogli zamisliti kakve će promjene donijeti automobil, telefon, televizija ili otkriće antibiotika. No, u jedno možemo biti sigurni – budućnost će biti čudesna, a mogućnosti novih, uzbudljivih načina odgajanja emocionalno inteligentne djece bit će beskrajne. Ako smo uspjeli naučiti lekcije iz prošlosti i ako prihvatimo promjene koje neizbježno donosi budućnost, odgajat ćemo djecu sposobnu da uspiju u 21. stoljeću.

Milica Brajičić

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino