Prvonagrađeni: Branko Roglić, Velinka Runjić (Dalmacijavino – Split), Đordano Peršurić, Luka Marelić i Ivica Obradović

Od 4 do 7. studenog u hotelu Le Meridien Lav održana je jubilarna 20. Sabatina, međunarodni skup zadrugara, vinogradara i vinara Dalmacije. Goste, organizatore i izlagače pozdravili su naš općinski načelnik Miran Tomasović, u ime Županije Visko Haladić, splitski dogradonačelnik Jure Šundov, te Vedrana Steka, pročelnica Hrvatskog zadružnog saveza. Sabatinu su zajedno organizirali gradovi Split i Imotski te Općina Podstrana, a uz hrvatske vinare, sudjelovali su i vinari iz Francuske, BiH i Crne Gore.

Predsjednika Skupštine Hrvatskog saveza zadruga i glavnog organizatora ovoga skupa Joška Niskotu upitali smo što je to Sabatina.

– Sabatina je dan kad se završe svi poslovi u proizvodnji vina, tada se obitelj okupi i proslavi završetak rada na lozi te godine. Za nas Sabatina znači i nešto više – to je skup na kojemu se ljudi koji se bave proizvodnjom vina okupe, razmijene svoja razmišljanja, probleme, zapažanja i zadovoljstvo kad se sve završi i naplati, te se dogovore kako dalje. Prije 20 godina zaključili smo sa Želimirom Bašićem, koji je tada bio direktor Dalmacijavina, da bi bilo dobro da sve te aktivnosti objedinimo i tako je nastala Sabatina, koja se svake godine održava u drugome mjestu u Dalmaciji. Ispočetka su sudjelovali samo zadrugari, no poslije smo uvidjeli da su nam potrebni i drugi stručnjaci, agronomi, agencije, institucije i političari.

Kakva su vaša razmišljanja o zadrugarstvu nekad i danas? Može li zadrugarstvo opstati u današnjim globalističkim vremenima?

– Na ovim prostorima zadrugarstvo postoji više od 150 godina, i ako išta u ovim vremenima može opstati, onda ono može. Zadrugarstvo se pojavilo u kriznim vremenima, kad su se pojavili veliki trgovci koji su iskorištavali težaka. Zbog toga su i nastale zadruge, da se mali proizvođači
osnaže povezivanjem. Nema nikakve sumnje da zadrugarstvo neće opstati, u nekim je državama ono osnova ekonomije. Broj zadruga kod nas raste, samo trebamo Zakonom o zadrugama regulirati sve odnose i infrastrukturu. Upravo sada priprema se novi Zakon o zadrugama koji bi bio usklađen sa zakonima koji su na snazi u EU-u.

Gospodinu Niskoti zahvalili smo na razgovoru te se uputili na kušanje ponuđenih vina, kojih je na štandovima bilo tridesetak.

Cijelog drugog dana skupa održavala su se stručna predavanja agronoma i drugih stručnjaka, koja su vinogradarima i vinarima bila vrlo korisna, a teme su bile u rasponu od borbe s novim nametnicima i bolestima do novih tehnologija u proizvodnji vina.

Antu Goleša, djelatnika Gospodarske komore u Splitu, inače proizvođača vrhunskog vina babić iz Rogoznice, pitali smo:

Kako komentirate tvrdnju da su velike vinarije prodale samo oko 20 posto lanjskog vina? Kako da ta zaliha vina dođe do kupaca?

– Taj je podatak vrlo zabrinjavajući, premda su, koliko mi je poznato, u Rogoznici, gdje se proizvodi vrhunsko vino Babić, svi individualni vinari prodali sve svoje količine. Veliki vinari moraju se organizirati, sniziti cijenu i izići na strana tržišta. Izvoz je jedina šansa, a ako to mogu  građevinari, mogu i vinari. Naime, potrošnja vina u Hrvatskoj, koja iznosi oko 20 litara godišnje po stanovniku, premala je da se može konzumirati ono što se kod nas proizvede. Potrebno je interesno povezivanje i okrupnjavanje, jer na svjetskom se tržištu pojedinačno ništa ne može učiniti. Znači, to bi trebalo učiniti preko komora i uz pomoć stručnjaka.

Trećeg je dana Sabatine za sudionike manifestacije organiziran izlet u Imotski, koji je bio grad suorganizator. Domaćini u Imotskom organizirali su bogat program u sklopu kojega su nastupili ženska klapa Neviste i imotska Limena glazba, a potom smo posjetili čuvenu Topanu, Modro i Crveno jezero, vinograde obitelji Grabovac te vinariju Imota. Kao gost bio je nazočan i njemački konzul Bernd Fischer. Nakon bogatog domjenka i degustacije vina proizvedenih u Imoti, obišli smo pogone vinarije koja, osim vina, proizvodi i poznatu votku Aquintu.

Direktoru vinarije Ivici Škori također smo postavili nekoliko pitanja.

Napreduje li danas Imota ili stagnira u odnosu na prošlost?

– Nažalost, Imota stagnira ne danas, nego već 15 godina, zbog problema koji nas prate, a to su veliki kapaciteti u odnosu na proizvodnju, gubitak tržišta, a, mora se reći, i zbog nesnalaženja u ovakvoj situaciji. Danas moramo tražiti nova rješenja.

U svojem ste obraćanju rekli da Imota ima 1500 kooperanta. To je najveći dio Imotske krajine i dijela Hercegovine, mnogi žive upravo surađujući s vinarijom.

Da, to je otprilike broj kooperanata i danas, ali urod je, nažalost, prepolovljen. Naime, Imota je 1981. godine kapacitirana na ovoliku  proizvodnju, no stanje se od tada uvelike promijenilo. Zima 1985. – 1986. uništila je nasade vinove loze u tolikoj mjeri da se do danas nisu oporavili. Osim toga, stari su vinogradari umrli ili ostarjeli, a mladi su se odselili ili se bave nekim drugim zanimanjem, odnosno, riješili su svoj život na drugi način pa im je loza postala hobi.

Kako dalje?

– Imota i danas više od 90 posto grožđa dobiva od kooperanata. Da ne bude sve crno, i danas imamo ljude koji uzgajaju lozu i koji su i danas ozbiljni kooperanti. Ali, mnogo je malih parcela, koje rad u takvim vinogradima čine neisplativim. Danas čekamo da se stvore uvjeti pa da imamo 200 do 300 kooperanata, svakoga s dva-tri hektara. Jedna bi obitelj mogla dobro živjeti od dva-tri hektara vinove loze. Tada bismo bili zadovoljni i mi i oni.

Znači, okrupnjavanje je rješenje?

– Svakako, vinogradar s malo zemlje ne može kupiti svu mehanizaciju, ne može pratiti suvremenu tehnologiju, samim tim ni proizvesti kvalitetno grožđe, pa tako ne može biti ni konkurentan. A pogotovo nakon ulaska u EU, jer oni koji ne budu mogli pratiti uvjete rada neće moći egzistirati i morat će živjeti od nečeg drugog, a ne odloze.

Nakon povratka iz Imotskog, trećeg dana Sabatine u hotelu Le Meridien Lav proglašeni su najbolji vinari i proizvođači žestokih alkoholnih pića dobivenih destilacijom vina. U prepunoj dvorani kongresnog centra organizatori su našim vinarima uručili pregršt medalja i diploma jer, kako je rečeno, izložena vina bila su vrhunske kvalitete i bilo je teško odlučiti koga nagraditi. Budući da je bilo mnogo dobitnika priznanja, navest  ćemo samo najvažnije, šampionske nagrade:

1. Šampion je crnih vina i ukupni pobjednik Ivica Radović iz Orebića za vino Dingač 2007.
2. Šampion je bijelih vina PZ Pošip Čara iz Čare za vino Marko Polo 2008.
3. Šampion je pjenušavih vina dr. sc. Đordano Peršurić iz Poreča za vino Misal Prestige 2008.
4. Šampion je jakih alkoholnih pića Dalmacijavino za piće Amareto Donatello
5. Šampion za dizajn jest Branko Roglić, iz tvrtke Orvas d.o.o., Prisoje, za vino Postup 2006.
6. Šampion je otvorenih vina Josip Pecotić s Korčule, za vina kućne upotrebe.

Nakon dodjele priznanja, razgovarali smo sa šampionom crnih vina Ivicom Radovićem, koji je za našu Reviju rekao nešto o sebi i svojoj vinariji.

– Ja sam, zapravo, registrirao malu zadrugu sa svojim prijateljima, kooperantima. Može vas zbuniti to što je zaštita Dingača na moje ime, ali proizvodi ga mala Poljoprivredna zadruga Potomje. Vidjeli ste da je i Potomje dobilo zlato, ali i to je moj proizvod. Dvoje nas je stalno  zaposlenih, a ostali su kooperanti. Imam oko 30.000 trsova vinove loze, ali zajedno s kooperantima imamo 10 hektara malog plavca.

Što je potrebno da bi se proizvelo kvalitetno vino?

– Potrebno je ono što stalno ponavljam – vinogradu treba posvetiti punu pažnju. Ako u vinogradu proizvodite vrhunsko grožđe, zasigurno ćete od njega proizvesti i vrhunsko vino. Premda je bilo uvriježeno mišljenje da smo mi Dalmatinci dobri vinogradari, a loši vinari, danas više ne vlada takvo mišljenje, ali čini mi se da danas neki ne vode dovoljno brige o radu u vinogradu. Posljedica su toga i lošiji rezultati nekih vina nego što bi trebali biti.

Je li pravilo da kvalitetno vino mora biti skupo?

– Moje je mišljenje da su naša vina u prodavaonicama i restoranima preskupa. Vrlo često cijena i kvaliteta ne odgovaraju, a osim toga, i konkurencija koja dolazi sa Zapada prisilit će nas na to da više radimo na kvaliteti, ali i da cijena pada.

I za kraj izvješća sa Sabatine ostavili smo razgovor s našim sumještaninom Brankom Roglićem, šampionom dizajna.

Što za vas znači proizvodnja vina i hoćete li se i dalje razvijati u ovoj djelatnosti?

– Imam nasade na Pelješcu, na prostoru Postupa, nešto na prostoru Dingača, a dio u Župi Biokovskoj, u mjestu odakle potječe moja obitelj. No, s obzirom na sav moj posao u regiji u iznosu od 800 milijuna eura, za mene je proizvodnja vina ljubav. Moja je obitelj oduvijek proizvodila vino, a Dalmacija je živjela od loze, smokve, masline i srdele, i nikad vino nismo zapustili. Nisam naslijedio mnogo vinograda, više sam ih sam zasadio, ali naslijedio sam želju za proizvodnjom vina. Već 15 godina bavim se proizvodnjom vina i ovo sada vrhunac je onoga što sam do sada postigao, naravno, uz moje ljude iz tvrtke Orvas, jer ne mogu samo sebi pripisati zaslugu za ovu šampionsku titulu za bocu i etiketu. Naravno da ćemo nastaviti s ovim poslom, jer u njemu vidim šansu za zapošljavanje mnogih ljudi u našoj Dalmaciji.

Na kraju smo zahvalili organizatorima i sugovornicima na nekoliko zaista lijepih dana Sabatine, te im poželjeli uspješan rad i nastavak ove iznimno značajne manifestacije.

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru