Tijekom čitave povijesti žene su se kroz lepezu carstava, kraljevstava, totalitarnih i inih političkih režima provlačile sa simboličnom ulogom rodilje, sluškinje i beskompromisno nečujne polovice. Ona sama ni u kojem pogledu nije doživljavana kao bitna, iole priznavana ili s potrebom da se izrazi. Pokazala se ta degradacija žene tijekom prošlosti iznimno kobnom za odluku modernih žena da se odluče na majčinstvo. Bez trunke grižnje savjesti, potrebno je jasno izreći činjenicu da je zatomljivanju te iskonske ženine potrebe za majčinstvom pridonijelo i, nazovimo ga, moderno društvo. Svojom bezosjećajnošću usuđuje se javnim izletima kroz reklame i medije prodrijeti duboko u ženinu intimu i voditi je smjerom suprotnim od onoga kojim ona uistinu ima potrebu ići. Političko vodstvo i dalje aludira na ulogu žene kao rodilje i spasiteljice propadanja hrvatskog nataliteta, i u tom smjeru navodno potiče mlade majke da se otvore novom životu, naravno, ne pružajući im ni minimalne uvjete za to. Nasuprot tim političkim željama koje proizlaze iz pogrešnih pobuda – svesti ženu na rasplodnu funkciju, da Hrvatska ne izumre – javlja se protivna struja modernoga društva koja na drugi način želi „osakatiti“ ženino biće – ne dopuštajući joj mogućnost ikakvog razvoja i boljitka za sebe i svoju obitelj ako se odluči na dijete više od onoga što je njihovim normativima dopušteno i propisano. Tako majke s više djece nemaju nikakva prava; ako su u radnom odnosu, nemaju nikakve beneficije, mogućnosti bolovanja ili uopće mogućnost da budu sa svojim djetetom. Na razgovorima za posao majke ne dolaze u obzir. Mlade žene odmah se ispituje o intimnom životu, postojanju „druge polovice“ i planovima o (ne)budućnosti. Tako se u samom startu sakati njihova potreba i želja za stvaranjem obitelji uopće, a kamoli rađanja više od jednog djeteta. Majke s više djece omalovažava se, naziva ih se neobrazovanima kad se ne znaju zaštititi (nego „rađaju kao krave svaku godinu“, riječi su poznatog splitskoga ginekologa pri jednom od mojih porođaja)…

Dnevni ritam današnje majke s više djece težak je, ali slatko težak, jer kad na kraju dana vidi plodove svoje žrtve, odmah je zaboravi. Ona treba ustajati prva, a lijegati posljednja. Misliti nekoliko koraka unaprijed, imati više lica: biti kuharica, spremačica, odgojiteljica, učiteljica, krojačica, ekonomistica; ona hvali, kudi, razmišlja, donosi bitne svakodnevne odluke (jer one su bitne!). Da joj je osam krakova kao u hobotnice, teško bi pohvatala sve obveze u moru današnjeg ludila od života (a ona se, eto, uvalila u koštac s toliko djece! Sama si je kriva!). Sve se na kraju isplati: jer smijeh joj u srcu zatreperi kad vidi svoju djecu uvečer stisnutu do umornog oca kako mu jednoglasno pokušavaju dočarati svoja iskustva toga dana; a nakon toga sklope ručice da pozovu anđela čuvara.

Ona upotrebljava sve svoje sposobnosti, znanje, volju, ljubav i želju da u današnje „kameno doba“ svoju djecu odgoji uzdignutu iznad! Iznad ovakve ravnodušnosti, nemara i nemorala. Želi oblikovati svoje dijete u kompletnu osobu, koja će sutra biti sposobna sama donositi odluke, čak i protiveći se zakonima „fizike modernog društva“, baš kao i ona.

Ni kolege i kolegice na poslu nemaju riječi hvale za takve majke, a zapravo im u sebi zavide na njihovoj požrtvovnosti, toplini, riječima hvale za svoju veliku obitelj. Zavide im na sreći koja im sja iz očiju i koju ništa ne može pobiti. Jer te su žene ostvarile ono za što su stvorene: da daju život, da potpuno daju sebe, a zauzvrat primaju neprocjenjivo blago dječjeg srca i obilje Božjeg blagoslova!

Kratkoročno gledano, kad se sve oduzme i zbroji, najbolje je imati jedno, čak ni jedno dijete – time izbjegnemo sve nepotrebne blamaže, gnjavaže, a posebno žrtvu koju nam donosi život s više djece. Naša vizija budućnosti točno pokazuje da ih nećemo moći uzdržavati i školovati, pogotovo zbog toga što nam situacija u svjetskim razmjerima pokazuje da u svakom trenutku možemo ostati bez svega materijalnog – s djecom ili bez djece. Citirat ću svojeg ujaka: „Ko bi gori, sad je doli! Jer Stvoritelj određuje glad, potrese, poplave, bankrote…, a ne mi!“

Zar od djece nisu stasali veliki humanisti, znanstvenici, Božji sluge, sportaši, književnici i ostali velikani svjetskog življenja kojima se svakodnevno divimo? Zapitajmo, na trenutak, žene i muževe koji ne mogu imati djece: „Što vi o tome mislite?“

Zasigurno će nam odgovoriti: „Vi ne znate i nećete znati! A mi vam ne možemo objasniti našu tugu i bol, našu stvarnost koja nas izjeda i poglede u kojima se ne zrcali vedrina, jer za nju ne postoji dovoljno dobar razlog da nas trgne iz letargije u kojoj živimo.“

Ja se, za razliku od njih, svakog jutra budim radosna zbog svoje djece (iako suosjećam) jer oni su moje zlato.

Što više damo, više ćemo primiti! Žene, majke! Ne bojte se biti ono što jeste. Okrenite se protiv ovoga društva koje vam želi podapeti nogu, koje želi da vam vrijeme uteče kao pijesak kroz prste, a da cijeli svoj život predate njemu. I to je odricanje, zar ne? Odricanje od sebe. A ova druga žrtva o kojoj cijelo vrijeme govorim slatka je i blagoslovljena; iza vas ostavlja plod, ostavlja život…

Ja sam sretna majka četvero djece. Oko sebe imam divne ljude koji mi pomažu, susjede koji će priskočiti kad treba, divne kolegice i nadasve jedinstvene prijateljice koje su me uvijek bodrile. Zato hrabro u život!

I Bog da ptici da nebom leti…
i školjki da biser stvori…
a majci podari djecu da rađa…
njen let beskrajima,
njene bisere oko srca…

Dajana Ćosić – Šurlin

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino