Dana 15. lipnja na 204-tu obljetnicu pada Poljičke republike, izaslanstvo Matice hrvatske, Društva pljičana Sv. Jure Priko  i OŠ: Strožanac položilo je vijenac na spomenik palim poljičanima. Mali knez Luka Marić-Banje okupljenim učenicima i gostima kazo je da se upravo na ovom terenu odigrala presudna bitka u kojoj se 1200 poljičana suprostavilo  12 000 napleonovih vojnika, tada najjačoj svjetskoj vojnoj sili. Porazom u bici , pala je i Poljička republika. Potom su učenici povjesne sekcije, pod vodstvom profesorice Eme Gorete održali homage iz poljičke povijesti.

204. obljetnica pada Poljičke republike

Prisjetimo se – rečeno je pored ostaloga na ovom skupu – da je 1805 god. porazom Austrije od Napoleonove vojske, Francuska zavladala Dalmacijom. Za civilnog namjesnika, Francuskog providura postavljen je Mlečanin Vicko Dandalo, veliki pobornik ideje francuske revolucije. Vojni zapovijednik bio je general August Marmont.

Poljičani su bili svjesni situacije u kojoj se nalaze. Naime, nekoliko dana nakon uspostavljanja nove francuske uprave, u Zadar, središte francuske uprave, stiže poljičko poslanstvo na čelu s knezom Ivanom Čovićem  i od nove uprave traži da prizna samoupravu koju su i do tada imali od ugarsko-hrvatskih kraljeva, a koju su Austrijanci priznavali.

Za vrijeme mletačke i turske, potom i austrijske vladavine, stara Poljička republika bila je samostalna. Poljičani su željeli očuvati svoje poljičke povlastice. No, Francuzi su, po svaku cijenu, željeli centralizirati vlast. Nipošto nisu htjeli dozvoliti da tamo neka, mala, Poljička republika, ima autonomiju, svoju vlast i svoje zakone. Zato je samo tražila povod izbijanju ratnog sukoba. Tada najvećoj svjetskoj sili, vojska jedne male republike nije bila problem. Veći problem bila je Rusija koja nije željela dopustiti potpunu prevlast Francuza na ovim prostorima. Francuska je još bila u ratu s Rusijom, čija je flota došla u Jadran da bi ponudila pomoć Poljičanima i izazvala pobunu u Dalmaciji Poljičani pod vodstvom kneza Ivana Čovića g. 1807 donesu odluku o dizanju ustanka. U početnoj fazi bitke poljičani su izvojevali pobjedu, potukli francuze, koji se povlače. Ali, neke francuske jedinice dolaze poljičanima iza leđa i slamaju otpor Poljičana. Ruski brodovi, usidreni u Stobrečkoj vali, nijemo su promatrali poraz poljičana. Knez Ivan Čović uspio se spasiti bijegom na ruski brod, ponijevši sa sobom sve važnije poljičke dokumente, a maršal Marmont izdaje proglas po kojem se smrću kažnjavaju kolovođe poljičke pobune …”.

Francuska vojska, krenula je na osvetnički pohod, okupirala Poljica, popalila i razorila kuće i dokinula Poljičku Republiku razdjeljivši je na kotare Splitski, Omiški i Sinjski. U zahvalu za dobivene poljičke zemlje, splitski kotar, najljepšu splitsku ulicu nazvao je imenom maršala Marmonta, koja to ime nosi sve do današnjih dana.

Tako je nakon osamstoljetnog postojanja ukinuta samostalnost jedne od najstarijih hrvatskih kneževina poznatu po svome demokratskom uređenju utemeljenu na glasovitom Poljičkim Statutu. Poljička republika uz Dubrovačku ( ukinutu godinu dana kasnije), bile su posljednji ostaci hrvatske slobode i samostalnosti, sve do naših dana.

O ovom događaju napisane su brojne pjesme, drame i glazbena djela. Neke od njih donosim vam u ovom pregledu!

 

NE SPUŠĆAJ BARJAKA

Pismo poslidnjeg velikog kneza Ivana Čovića, svojemu slidniku Jurju Sinovčiću u zemlji Poljicin
Petrograd, 1816.- tega lita.

- U ime Božje. Amen. Velepoštovani kneže, plemeniti vlastelići, poštovani  didići , popi, pučani i kmetići poljiški. Evo vas  pozdravjan iz tuje zemje,  di san izrenija van, kad nas Vrancuzi pokoriše prin devet godišć, kad nan tilo i dušu raspeše, dicu i starce ka ćukad pobiše, kad nan kneze i pope obisiše, kad nan jubjenu republiku ukinuše i domaju zatrše.
Veliš mi poštovani kneže, otkad ni Vrancuzi da mi Beč pobunu oprosti, da se moren vrnut doma. Ma ti rečeš  i da je republika obnovita, samo  naš stari Statut i povlastice potvrdite nisu.
Moran ti unda reć, ovo neka se znade: zemja je onogar ki ima slobodu, a sloboda onogar kojega su zakoni. Brez Statuta nima ni zakoni ni slobode, ni zemje ni života, naslidniče moj. Jerbo, ni samo važno kakvi je,  vengo je puno vridnije čigovi je zakon.

Želin van puno sloge i tebi i svin Poljičanin, ma ja se u ropstvo vrnut ne moren. Radije san vojan  skončat u tujini, vengo brez svojega  imena ostat. Ko  more okovat vitar ča piva po Mosoru, ko moru more lance stavit. Ja slobodan rojen, pri ću nebon božjin zaplovit, neg moren pojiškin. Nu  me evo i srdoboja stiskla i priću Bogu na istinu vengo, mislin, i ovi list tebi dohodi.

Ja se ufan Bogu molit za vas, da vas ovi kalež kušnje projde, da svi poljišani, plemići i slobodnjaki, na svojemu ognjišću roblje ne budete, da van milost  providi, pa barjak slobode Poljicin opet zavijori. K tome vire ne gubite, jer osin Boga, ništa nije oduvik, nit će bit vično, a ti se pomoli za moju grišnu dušu i gnjilo moje tilo.

Tužan u slobodnemu Petrogradu .
Puno vas sve jubi i pozdravlja vaš Čović Ivo.
Sritno van bilo!
( Iz knjige Pjesni od suza skovane Ogranak MH Podstrana, 2010.

 

Stipan Medvidović

NA GROBLJU

Oni su umrli i više ih nema.
Pod mojim nogama svi grobovi stoje.
Duše, s pticama svetim, dignute u nebo.
Kosturi se ovdje ničeg ne boje.

Spavaju u miru, i tajni su.
U svjetlosti vječnoj duše im sad stoje.
Ti, tišino, čuvaj ovo snivalište!
Samo pusti ptice nek’ im pjesmu poje.

Zoran Jurišić

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru