Mate Maksim Mlikota, rodom iz Zagvozda, dugogodišnji gastarbajter u Švicarskoj sada živi na relaciji Aarau – Stobreč – Zagvozd, za naše čitatelje predstavio je svoje slikarsko djelo. Slikarstvom se počeo baviti još kao osmoškolac, a zenit dosegao usavršavajući i izgrađujući svoj stil kao iseljenik u Švicarskoj.

-    Zovem se Maksim Mate Mlikota, rođen 1952. godine u Zagvozdu. Ljubav prema slikarstvu javila se u mojoj mladosti, a Bogu zahvaljujem da sam shvatio i prihvati da me je On stvorio za slikarstvo. Ako čovjek ne shvati i prihvati za što je stvoren onda je njegov ovozemaljski život promašen.

-    Kada ste otišli u Švicarsku?
-    Otišao sam onih tužnih godina iza Hrvatskog proljeća. Na svakom razgovoru za posao u Jugoslaviji pitali bi me da li sam član SK, a potom mi otvoreno kazali da za mene u toj državi nema posla. U Švicarskoj sam radio različite poslove, svaki je posao vrijedan ako ga čovjek radi s ljubavlju. Ako ga ne radi s ljubavlju, bolje je da ga ni ne radi.

-    Rekli ste da vam je slikarstvo ljubav iz mladih dana. Da li ste završili neke likovne škole, tj. kako ste se u slikarstvu usavršavali?
-    Kako sam se sve više posvećivao slikarstvu, tako sam se usavršavao. Pohađao sam brojne likovne radionice kod istaknutih umjetnika, jedno vrijeme i u konzervatorskom zavodu, polazio privatne škole i tečajeve. Na sreću, u Švicarskoj postoji širok izbor škola za usavršavanje u struci, tako da svatko, tko želi može pohađati ono što ga zanima. Moram biti iskren, od svih tih škola koje sam pohađao, nisam saznao puno toga nova. Naime, ja sam i prije tih škola primjenjivao slikarska pravila i tehnike i ne znajući za njih. Umjetnost ima svoje zakone i njih se treba poštovati. Ipak, mislim da je na mene najveći utjecaj ostavilo redovno posjećivanje galerija, izložbi i muzeja, gledanje i proučavanje djela starih majstora.

-    Koje tehnike najčešće koristite?
-    Isprobao sam brojne tehnike, a moja najdraža tehnika je ulje na platnu. Ona je najdragocjenija i najdugotrajnija. Ta tehnika je teža za rad od na pr. akrila koji brže suši, ali meni je rad s uljem najdraži.

-    Nalazim se u vašem ateljeu, vidim da je po motivima vaš stil realizam. Čak me neke slike podsjećaju na Vlahu Bukovca, a to znači dugotrajan i težak rad na svakoj slici. Imate li neke slikarske uzore?
-    Ima slikara kojima se divim, i po kvaliteti i po opusu dijela. No, ja sam izgradio svoj stil i držim tim stilom slikati do kraja života. Taj me stil čini sretnim i zadovoljnim, i to mi je dovoljno.

-    Povod ovom razgovoru je slika blaženog Alojzija Stepinca koju ste naslikali a nalazi se u crkvi Gospe Karmelske u Zagvozdu. Po toj slici napravljene su blagoslovljene sličice sa likom blaženika, a Crkva je dala odobrenje da se mogu tiskati u vjerske svrhe. Otkud ideja za ovu sliku?
-    U crkvi u Zagvozdu već se nalazi jedna moja slika, tj. triptih naziva «Vjerska i nacionalna povijest Hrvata». Na tim trima slikama su naslikani najznačajniji Hrvati u povijesti, a na njoj se nalazi preko 500 portreta. Sa župnikom don Jakovom Cikojevićem iznio sam želju da bih ispod tih slika naslikao još dvije slike. Jedna od tih slika je i slika blaženog Alojzija Stepinca, a na slici se uz kardinalov lik nalaze i četiri crkve: sv. Petra u Rimu, kao znak pripadnosti rimskoj crkvi, sv. Duje u Splitu, koja je najstarija katedrala na svijetu, crkva sv. Križa u Ninu, kao najmanja katedrala na svijetu, te zagrebačka katedrala u kojoj je blaženik stolovao. Za ovu sliku dobio sam brojne pohvale, te sam gostovao na Radio Splitu gdje je predstavljena moja slika i moj rad, a o njoj je pisano i drugim glasilima.

-    Što bi preporučili mladim slikarima, koji tek traže svoj stil i mjesto u slikarstvu?
-    Nekoliko je stvari potrebno da bi slika bila dobra. Slikanju treba pristupiti sa potpunim mirom i duhovnom ravnotežom, ljubavlju i koncentracijom. Na sliku treba prenijeti svoje osjećaje i misli, ako su one rastrojene i negativne sve se to vidi na platnu.

-    Što dalje, imate li nekih želja i motiva koji još niste naslikali?
-    Ja nisam neskroman, zadovoljan sam onim što sam ostvario. Tri su stvari potrebne u slikarstvu: mirna ruka, mirna savjest i dobro oko. Kad se sve to ukomponira onda se može težiti savršenstvu. Ako nešto nedostaje ni rezultat nije uspješan. A od motiva, još jedan mi je posebno prirastao srcu a njega upravo slikam. To je slika naše nebeske Majke – kraljice Hrvata.

Zoran Jurišić

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru