„Snovi na kamenoj kosi Mosora“
( prema citatu iz pjesništva Jure Kaštelana)

Tijekom svibnja 2011. održana je  dojmljiva izložba radova učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu pod nazivom  Poljičko-omiški kraj u prošlosti i danas“ koja je  prvo postavljena u Izložbenom salonu „Izidor Kršnjavi“od 3. 05. do 11. 05. u Zagrebu, a potom u Ilirskom sjemeništu Priko u Omišu od 14.05. do 24. 05. 2011.Ovaj projekt nastao je prema idejnoj koncepciji akad. slikarice Zlatice Kovačićek Poljan, profesorice na spomenutoj školi, realiziran je kroz školski i izvanškolski program unutar travnja i svibnja 2011. a time i povezan uz dan obilježavanja drevne Poljičke republike koji se svake godine slavi 23. IV. na dan njezina patrona sv. Jurja. Za vrijeme svibanjskog boravka u poljičkom kraju učenike i profesore dočekao je i smjestio ing. Petar Rodić (poljički veliki knez Udruge Poljičana) te ih je uz puno ljubavi i gostoprimstva proveo po znamenitostima i prirodnim ljepotama poljičkog kraja.

Tragajući za izvorima hrvatske baštine izložba je nastala  na temelju učeničkih doživljaja nedovoljno poznatog fenomena Poljičke republike, koja se prema pojedinim zapisima spominje već u 11. stoljeću u doba hrvatskih vladara. Početkom 13.  stoljeća poljička se župa odvojila od Kliške županije, osnovala unutar starohrvatske države svoju vlastitu župu-općinu i time zaustavila prodor feudalizma na svom području. „Nakon hrvatskog gubitka svoje vladarske dinastije 1102. godine, Poljica de facto postaju rudimentarni ostatak starohrvatske države i predfeudalnog društveno-pravnog poretka.“  Od vrela dviju smaragdno bistrih voda – rječice Žrnovnice na zapadu i rijeke Cetine na istoku, od azura morske obale do surog masiva Mosora, elementarnost prirode poljičko-omiškog kraja ostavila je svoj trag i odraz u percepciji i izrazu učeničke mašte. Međutim, u realizaciji izložbe potrebno je spomenuti i bitne pedagoško-obrazovne predradnje profesora iz Škole primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, koji su upoznali učenike s odabranom temom poljičke povijesti i prostora, te su ih uspješno motivirali na izložena likovna ostvarenja. Isprva su unutar opće nastave profesori povijesti, zemljopisa, povijesti umjetnosti i hrvatskog jezika upoznali učenike s  poljičkom prošlošću i najvažnijim kulturnim spomenicima, a potom su profesori s odjela za grafiku, tekstil, dizajn, slikarstvo omogućili unutar   stručne nastave oblikovanje samostalnih učeničkih radova. U realizaciji pedagoške prezentacije poljičkog kraja sudjelovali su sljedeći profesori Škole primijenjene umjetnosti i dizajna: Marica Vrdoljak i Smiljana Lazić-Marinković (povijest), Irena Labaš-Veverec (hrvatski jezik), Mirjana Božičković ( geografija), potom profesori grafičkog odjela: Zlatica Kovačićek-Poljan, Damir Brčić, Mario Jurjević, Jure Kokeza, Vinka Mortigija Anušić, Vlasta Pirnat, Ninoslav Poljan i profesori tekstilnog odjela: Ines Fey Gjurin, Ljiljana Hajdarović, Jadranka Krajnović, Antina Parlov, Vesna Pleše. U izradu radova uključeno je više od 100 učenika, a projektu su se odazvali i pojedini bivši učenici koji se nalaze na Likovnoj akademiji. Predgovor katalogu izložbe napisala je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek.

Realizirani eksponati rezultat su različitih tehnika i likovnih postupaka: crtanja, slikanja, tipografije, grafike, ukrasnog pisma, dizajna, izrade tekstilnih eksponata, dekoracije tkanina, izrade tapiserija.

Pojedini slikarski radovi nadahnuli su se vedutama krajolika te starih ruralnih kamenih kuća i srednjovjekovnih poljičkih glagoljaških crkvica. U prikazu crkve sv. Jurja na Gracu (važnom mjestu gdje se demokratskim putem birao poljički knez) dominira masivnost i elementarnost kamena. U motivima prepoznajemo i zvonik sv. Mihovila, kao i omišku tvrđavu sazdanu na „tvrdoj stini od Hrvata“ kako pjeva poznata pjesma s omiškog festivala klapa. Na jednom akavarelu čempresi i kamene kuće blistaju u svim duginim bojama kao mediteranska svečanost opijena bujnošću flore i žarkom snagom sunca u svim preljevima odsjaja. U drugoj likovnoj priči prepuštamo se kamenim stepenicama koje nas vode k beskraju mora kao utočištu okrjepe, izvoru života i životne plovidbe. Na trećem prizoru grafički virtuozno je prikazan stari gusarski jedrenjak – omiški trabakul koji kao Wagnerov brod začarane sudbine – „Ukleti Holandez“ izranja iz dubina prošlosti. Potom iduća likovna priča prikazuje skladne kamene dvore, osamljene, napuštene, ali i postojane kao neugasli glas tradicije uklesane u hod vremena. Susrećemo i dodir zle kobi: ostajemo kao ukopani pred likom podivljalog prijetećeg stabla, zatečeni kraj crkve sv. Ciprijana u Gatima – tu je mjesto gdje počiva čitav naraštaj nevinih civila koje su četnici ubili u drugom svjetskom ratu. Ukleto stablo sa slike svjedoči kako se zastrašujuća povijest često ponavlja, povijest prijeti i opominje, kažnjava nehaj i zaborav.

U drugoj skupini grafičkog izraza, dizajniranja plakata i razglednica dominira nadahnuće proizašlo iz srednjovjekovnih pisanih spomenika poljičke i omiške baštine, kao što su Poljički statut, Supetarski kartular, Omiški statut, Omiška dukala. Posebnu inspiraciju učenici su pronašli u slovima bosančice – zapadne ćirilice, kojom su ispisani poljički spisi. Kroz pojedine radove bosančica se pojavljuje kao autentična zavičajna ornamentacija i ona lebdi kao dobri duh pismenosti i kulture uz  različite vedute, primjerice uz tvrđavu Mirabelu i sv. Mihovila, uz starohrvatske poljičke crkvice, uz dvore poljičke junakinje Mile Gojsalić u Kostanjama. Pronalazimo i skupinu radova gdje slova sama po sebi postaju osnovni subjekt grafičkog izraza. Grafemi uviru u svoju arhaičnu figurativnost te svjedoče da je i sam njihov oblik simbolični nositelj određenog pradavnog značenja i korijena kognitivne biti idejnog tvorca koji ih je pretvorio u kôd sporazumijevanja. Slova bosančice razigrala su se po učeničkim radovima i jedan trenutak nas asociraju na pleter – na ljudsku povezanost, ili na radosnu ukrasnu girlandu, a potom slova postaju vizualna nadrealna vibracija, ili uzgibana krivulja kao na medicinskom aparatu koji registrira prisutnost života. Slova bosančice ispisuju i konkretne poruke, koje su usporedo objašnjene i današnjim latiničkim pismom, pokazujući time da je hrvatska pismenost od davnine bogata u svojoj raznolikosti, da je transmisijska u svojoj ulozi kulturnog prijenosa između Istoka i Zapada, te multigrafijska – izražena glagoljicom, bosančicom i latinicom.

Teško je izdvojiti pojedine radove, budući da su oni u punini različitih ekspresija svi vrlo uspješni i onda kad u njima preteže estetska apstraktna igriva izražajnost, ili kad svojom vizualnošću nose poruku određenog refleksivnog značenja. Istaknula bih ipak rad Karle Ćurćin u kojem bosančica poput ponornice ponire u provaliju duboke perspektive. Ovaj prikaz kao da upozorava na bitnu čovjekovu svijest i potrebu za istraživanjem prošlosti, preko koje traži ishodište svojih predaka, proteklo iskustvo, svoj pradavni genetski kôd, komunikaciju prošlog sa sadašnjim i smisao čovjekova putovanja kroz prostor i vrijeme.

U trećem  umjetničkom doživljaju poljičkog podneblja, kojeg su učenici izrazili tekstilnim odjevnim kreacijama, dobivamo dojam da je ozračje prirode i pejzaža ostavilo najsnažnije odraze. Inventivne kreacije kraćih i duljih tunika i ljetnih haljinica obilježavaju nježne pastelne boje: jedna je poput svijetloplavog neba, druga je boje postupnog ljubičastog sutona,  pa potom odsjaja popodnevnog narančastog sunca, ili preljeva zelenog (plićeg) i plavog (dubljeg) mora. Sve su boje uhvaćene u blagim, odmjerenim tonovima i postupnim preljevima u kojima nema naglih kontrasta, niti kričavosti, te možemo u duhu mode reći da su modeli otmjeno nosivi. Svi krojevi pokazuju lepršavost, prozračnost, mladenačku ležernost, daju tijelu osjećaj slobode prostora i ugodnog kretanja u prostoru, te me asociraju na bezbrižne ljetne trenutke u kojima napuštamo plažu i ogrnuti laganim nesputavajućim materijalom, opušteno odlazimo ususret predvečernjoj promenadi „po rivi“.

Možemo zaključiti: učenici Škole primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu ostvarili su na temelju izvorne i vrijedne poljičke kulture svoj moderan inovativni doživljaj i  vrijednu likovnu animaciju i interpretaciju protekle baštine. Udahnuli su joj svoju neponovljivu iskru života i pokazali da tradicija može biti očuvana i prepoznata, a opet reinkarnirana na nov način. Odražavanjem svojih individualnih kreativnih doživljaja na slike, crteže i akvarale, te primjenom na uporabne predmete odjevnih modela, tekstilnih tkanina, razglednica, plakata, tapiserija i dr. učenici su ujedno realizirali i atraktivnu, kvalitetnu ponudu za turističke potrebe.  Ova izložba pokazuje kako se oživljavanjem naše baštine postiže autentičnost, specifičnost, intrigantnost, originalnost, prepoznatljivost, modernost s okusom povijesnokulturne samosvijesti. Samosvijesti, da nismo otrgnuti i izgubljeni, bez korijena „cvijet na raskršću“ kako bi rekao A. G. Matoš. Pred dosezima naših mladih umjetnika i kreativaca osjećam povrh svega ponos što na riznici bogate hrvatske kulturne tradicije pronalaze bezbrojne putokaze i mogućnosti nove izražajnosti.

Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino