Nasja Bošković Meyer, pjesnikinja, profesorica hrvatskog jezika i kulture u St. Louis-u, Missouri, SAD, po ocu žrnovčanka, vrlo rano je počela pisati pjesme i objavljivati ih u splitskom «Vidiku». Nakon gimnazije u Splitu studira ekonomiju u Zagrebu, no nakon udaje 1963.godine za Arthura Meyera odlazi u Ameriku gdje živi i radi. Godine 1987. sudjeluje na «Goranovom proljeću», a te godine joj izlazi i zbirka poezije «Nagnuta nad morem». O svom životu ali i životu naših iseljenika u SAD-u rado nam je kazivala.

-    Po ocu sam splićanka, no moj otac rodom je iz Žrnovnice, vezana sam i odgajana slavnom poljičkom poviješću. Moj muž bio je prijatelj s mojim bratom koji je studirao u Americi, došao jedne godine u posjetu u Split. Ja sam tada studirala u Zagrebu, upoznali smo se i zavoljeli.

-    Kako je vaša sredina prihvatila vaš odlazak u neku, tada daleku i nepoznatu državu?
-    Moja obitelj je bila otvorena prema svijetu, ali za nju je bila tragedija da kćer ode tako daleko od njih. No, moja odluka je bila čvrsta i oni su je prihvatili. Ovdje sam prekinula studij ekonomije a onda u SAD-u studirala ono što volim, jezike, španjolski i  ruski kao sporedni jezik, diplomirala na University of Missouri i postala sveučilišni profesor.

-    Kako je bilo doći u stranu, nepoznatu sredinu i uspjeti se «izboriti za mjesto pod suncem»?
-    Moram reći da sam studirala ono što volim, tako da mi  nije bilo teško. Teže je bilo to što su došla djeca pa je trebalo sve to uskladiti. St. Louis je grad na ušću rijeka Missisipi i Missouri koji su osnovali Francuzi, u njemu živi puno naroda i nacionalnosti. U  St. Louis Community College-u tražili su profesora za hrvatski jezik, jer je velik broj studenata tražio taj kolegij, tako da sam postala profesorica i držala katedru hrvatskog jezika i kulture Hrvatske. Bilo je puno problema na početku, nije bilo knjiga, no pomogla je Matica hrvatska iz Zagreba koja mi je poslala knjige i tako je to počelo.

-    Koliko studenata bude u jednom semestru?
-    Ja vodim dva semestra, početni i napredni. Minimum je 12 studenata po semestru, znalo bi ih ponekad biti i oko tridesetak. Kad sam počinjala još je bila bivša država i tražili su da to bude srpsko-hrvatski jezik. Ja to nisam htjela pa se zvao službeno hrvatski i srpski jezik. A pravoslavci koji su je pohađali ionako su bili najviše iz Hrvatske i BiH. U to doba nije bilo puno Srba iz Srbije u St. Louisu. A za američke studente važnije je znati hrvatski jer ionako dolaze uglavnom na Jadran.

-    Recite nam nešto o St- Louisu, kakav je to grad?
-    St. Louis je bio veliki grad dok je Chicago još bilo selo, dok je promet rijekom bio primaran. Poslije, kad je željeznica preuzela promet stagnira, a tako je nažalost sve do danas.

-    Rekli ste da pišete pjesme. Kako je biti pjesnik daleko od domovine?
-    Odlaskom u SAD nastavila sam pisati, ali više pišem kad dođem u Hrvatsku. Godine 1987. u Splitu mi je tiskana zbirka pjesma, izdavač je bio Logos, tada je u njemu bio direktor Ivo Sanader. Sada pripremam novu zbirku i nadam se da će biti tiskana do kraja godine. Na engleskom jeziku pišem samo novinske članke.

-    Vidim iz biografije da ste tiskali još neke knjige. Možete li nam reći nešto o njima?
-    Zastupljena sam kao pjesnikinja u nekim izborima u Hrvatskoj, no moram reći, moje životno djelo je udžbenik hrvatskog jezika tiskan u Americi za studente hrvatskog jezika «The Country and language» I i II.. Ima dosta knjiga u Americi o hrvatskom jeziku i kulturi, ali sve one nisu baš prilagođene današnjim polaznicima. Ja sam predavala djeci naših iseljenika i Amerikancima koji imaju neku poveznicu sa Hrvatskom. Govorila sam im o hrvatskoj kulturi i društvenim i obiteljskim odnosima, o zemljopisnim i povijesnim detaljima, o svemu što mi se činilo značajnim da studenti steknu sliku o Hrvatskoj. Kad je knjiga tiskana dobila sam pohvalu  iz Australije da je to najbolji udžbenik za hrvatski jezik ikad tiskan u dijaspori.

-    Kako danas žive Hrvati u tom području srednjeg američkog zapada?
-    O tome je pisano još u devetnaestom stoljeću. Tresić Pavičić je napisao veliku knjigu « S one strane oceana» u kojoj je veliko poglavlje baš o Hrvatima iz St. Louisa, jer je tada najviše Hrvata bilo baš u St. Louisu.. Ivan Lučić Lupis također je pisao o Hrvatima koji su došli u St. Louis iz New Orleansa rijekom Mississipi, čak i da je na brodu Kristofora Kolumba bilo Hrvata. Najviše iz Dalmacije, jer se ovdje govorilo španjolski, dosta slično talijanskom kojega su poznavali. Kasnije su dolazili i radili najviše u rudnicima i klaonicama. Danas potomaka Hrvata koji žive u St. Louisu ima do 70 000. Mnogi su se toliko uklopili u SAD-u da se tek po prezimenu mogu vidjeti da su Hrvati. Nije se ni moglo vidjeti da su Hrvati sve do ovoga rata, kada su se svi ko jedan digli kao da su jučer došli iz Hrvatske. Toliko su pomagali da je to nevjerojatno. No kako su sve manje govorili hrvatski jezik tako su sve manje dolazili na misu na hrvatskom jeziku. No ovaj rat je doveo novi val izbjeglica, posebno iz BiH., iz srednje Bosne, tako da je crkva ponovo puna. Prije su i muslimani dolazili na naše skupove, ne na misu već na druženja, sada ih nema baš puno jer su osnovali svoje organizacije. Srbi imaju dvije župe, ne zato što ih je puno već je jedna župa pod beogradskom patrijaršijom a druga je za kralja Petra. Jedna je surađivala sa Jugoslavijom a druga ne, pa su imali dvije župe. Hrvati su odvojeni od njih, a najviše se nalaze u folklornim društvima i u HBZ. Tamburica je najpopularniji instrument.

Zoran Jurišić

Kako živim u dalekoj Americi

Na mom jeziku je
i šapat misao.
Ne ljuti se, Ameriko!
Moj sin plače
na mom jeziku.
Ne mršti se, Ameriko!
Lutke moje djevojčice
zovu se Janja i
Sanja.
Ne tuguj, Ameriko!

Iz Zbirke «Naslonjena nad morem» 1987. Logos Split

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru