Pjesnički susret na Trebižetu

U Nedjelju, 11. rujna, 2o11. , bila sam sudionica pjesničkog susreta u Ljubuškom na rijeci Trebižetu. MH iz Podstrane i MH iz Ljubuškog, dogovorili su taj susret uz zalaganje gđe. Nevenke Kovačević kojoj je to bila žarka želja. Susret pjesnika bio je ujedno i spomen na vrsnog pjesnika Vladimira Pavlovića koji je tu rođen i sahranjen. Na početku programa nastupila je muška klapa, «Sveti Paškal» iz Vitine koja nam je vrlo dojmljivo otpjevala pjesmu, Ružo crvena. Potom se gostima i domaćima obratio domaćinski i prijateljski, predsjednik MH Ljubuški, akademski kipar Ante Brkić, na čemu je u ime gostiju  zahvalio gos. Darijo Radović, predsjednik MH Podstrana.

Voditeljica programa, gđa. Milica Pehar recitirala je pjesmu Vladimira Pavlovića, koja nas je uvela u čudesni svijet poezije pjesnika koji je tako duboko uronio u misterij ljudskog bića, ljudskog postojanja, vapijući za spoznajom, za odgovorom koji smiruje ljudsku dušu. Dakako, odgovor na to vječno ljudsko pitanje nije dosegnuo, nego ga produbio, ulazeći još dublje u bezmjernost i nedosegnutost ljudskog bitka, odlazeći s tim pitanjem u beskrajime vječnosti gdje će možda naći više radosti i spokoja. Imati takve pjesnike, mistike, mislioce, tako znamenite i velike ljude, posebna je milost sudbine.

Potom je nastupila gđa. Nevenka Kovačević, rođena Hercegovka, nastanjena u Podstrani. Opjevala je sa sjetom svoju Hercegovinu, njenu tamnu i tužnu prošlost i sadašnjost, ali i njenu ljepotu i mističnost. Iza nje je nastupio pjesnik Zoran Jurišić, također porijeklom Hercegovac. I on se s ljubavlju sjetio svojih korijena. Šansonjer i kantautor Josip Pijevac, polako prebirući žice na gitari, pratio pjesničku riječ. Zatim klapa, potom ja, Danica Bartulović.

Uslijedili su hercegovački pjesnici i pjesnikinje, redom, Milica Pehar, potom mlade Ivana Erić i Ružica Boškovi, pa za njima nešto stariji Mario Knežević i Ljubo Krmek. Pjesničku večer završio je godinama najstariji, doajen Jozo Jakiša. Uglavnom je to bila poezija pisana hercegovačkim dijalektom, čistim hrvatskim jezikom, koji su odnjegovali kroz stoljeća. U Hercegovini se inače govori najčistiji hrvatski jezik. Govorili su pjesnici svojim jezikom svoje pjesme punim plućima, punim grlom, punim ustima. Kao da su htjeli probuditi Hercegovinu.Oproljetiti. Iz njih je vikala njihova hercegovačka krv, vrela i gusta. Izlijevala se bol nad opustošena, zadivljala polja, neuzorane njive, sela koja se su se urušila, obrasla korovom. Nad rijeke što su se nekako uljuljale u neki čudni, mutni san. Prosipali su svoje riječi kao da siju žito, s takvom strašću i emocijama, kao da će iz njihovih riječi, iz njihovih žarkih želja niknuti novi naraštaji. A ljudi nestali iz Hercegovine, rasuli se kojekuda po svijetu, ostavili svoj zavičaj koji je sličio na rajski vrt. Otjerali ih jadi. Ratovi, progonstva, neimaština, svakojaka nevolja.

dr. Darijo Radović, predsjednik MH Podstrana

Publika je s pjesnicima djelila emocije.  Duboko dirnuti slušatelji su pljeskali, ali prolili i koju suzu, čuli su se i uzdasi. I  poslije u razgovoru postavljala pitanja, zašto je tako, zašto nije drukčije? Zašto taj napaćeni hercegovački čovjek ne može imati mira na svojoj rodnoj grudi? Živjeti tu gdje sve rađa, gdje je priroda blagoslovljena, podatna, majčinska? I svi smo nekako uzdisali neće li jednom biti bolje? Neće li  njihova djeca tu ostati, na svojoj djedovini, oživjeti taj opustjeli kraj. I tako se uz pečene pastrve i bijelo hercegovačko vino, nastavilo se naše drugovanje i umovanje. Recitiralo i razgovaralo uz Trebižet koji je klokotao smiren, zelen, pod zelenim vrbama. Te večeri očito radostan jer se i on naslušao pjesme i pjesnika. Riječi lijepi i tužnih. Mudrih i nadahnutih. I svi smo poželjeli neka u budućnosti bude više ovakvih susreta, još više pjesnika koji pjevaju svoje sanje, svoje nade, svoje želje. Još više slušatelja. Neka se susreće i zbližava narod istog imena, iste krvi, iste vjere, iznikao iz jednog panja, Bude jedinstven bez obzira na granice i carinske zone. I neka se oni odseljeni vrate svojoj grudi, da im se, da nam se, nakon toliko krvavih stoljeća ne izbriše ime, ne zametne trag.

Danica Bartulović

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino