Rudolf Brajičić rođen je 12. 4. 1918. Godine u Zenici, odakle se u drugoj godini života vraća sa svojim roditeljima u svoj zavičaj u Podstranu u Poljica. Osnovnu školu završio je u Stobreču, klasičnu gimnaziju pohađa u Splitu i Travniku (1928.-1936.), stupa s 18 godina u Družbu Isusovu. Studira filozofiju na Filozofskom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, teologiju na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu, gdje pod vodstvom glasovitog prof. dr. Stjepana Bakšića doktorira 1956. godine pod naslovom: „Utrum nomine „Pater noster“ secundum Sacram Scripturam prima tantum Persona an tota Trinitas intelligenda sit?“ (Da li Sv. Pismo pod imenom „Oče naš“ misli samo na Prvu osobu ili na cijelo Presveto Trojstvo?)
Od 1946. djeluje preko pedeset godina kao svećenik, odgojitelj i profesor dogmatike na Teološkom, kasnije Filozofsko-teološkom institutu DI u Zagrebu, koje mu je od 1969.-1975. ravnatelj. Nekoliko semestara predavao je i na Visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu. Bio je član teološke komisije BKJ 1970.-1979., podtpretsjednik Hrvatskog mariološkog instituta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1976.-1977., nacionalni tajnik velikog Apostolata molitve 1984.-1993. i redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu.

Po naravi nadaren, po odgoju radin, i kao umirovljeni profesor ne miruje. Drži seminare o aktualnim temama, prati zbivanja u svijetu, istražujući uzroke i predviđajući ishod, veseli se slobodi domovine, uživa u filozofsko-teološkim raspravama, piše po raznim časoposima. Nikad nije volio ići utrtim stazama, uvijek originalan, istraživački nastrojen, otvoren prema sve većem i uvijek novom. Bio je plodan i raznovrstan pisac, pokrenuo je godine 1967. sa svojim bogoslovima religiozni časopis „Gospino ognjište“ koji 1971. prerasta u časopis za religioznu kulturu „Obnovljeni život“, kojemu je glavni urednik do 1978. Zahvaćen duhom II. Vatikanskog sabora, okuplja dvadesetak katoličkih teologa u nas i započinje s njima 1977. izdavati velebno djelo, teološki niz „Komentari II. Vatikanskog sabora“. Od zamišljenih trinaest svezaka izišlo je u izdanju Filozofsko-teološkog instituta DI sedam. Sam je izdao nekoliko stručnih knjiga filozofskog i teološkog sadržaja, preko 250 znanstvenih, stručnih, asketsko-informativnih članaka u dvadesetak domaćih i inozemnih časopisa. Potpisivao se često kao Benjamin Ivaničin i Fabijan Božiković. O. Brajičić je uvršten u hrvatski biografski leksikon II., Zagreb 1989., str. 255. Prigodom 75. obljetnice njegova života Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu izdao je 1994. godine njemu u čast zbornik pod naslovom „Sinthesys theologica“ u kojem 38 teologa i filozofa stručnim radovima izriču priznanje i odanost velikom misliocu, piscu i profesoru, kojeg je M. Kirigin nazvao našim Guardinijem. Od mnoštva njegovih radova, spomenut ćemo četiri najvažnija; dva teološka i dva filozofska djela: Komentari dokumenata Drugog Vatikanskog sabora, Bit i suvremenost Crkve: putovi vjerniče svijesti danas, Opravdanje čistoga uma, Filozofski eksperiment – koje je o. Brajčić smatrao svojim životnim djelom. Tu je ponudio svoje rješenje teorije spoznaje, proširio i zahtijevao širu tematiku filozofiranja nego što je ona uobičajeno u aristotelovsko-skolastičkom sustavu, te ukazao na nove metodološke putove.

Brajičićev životni put mogli bismo sažeti i u riječi proroka Izaije: „I duhom te svojim u tebi tražim.“ Iz tog silaženja u vlastite dubine, izrastao je u intelektualnog mistika kojeg se može prepoznati u Brajičićevu „Vječnom čovještvu“.

„Mistik je zaseban, rijedak, privilegirani fenomen, izrastao iz milosti, istančanog sluha za Ljubav i volje samo za jedno, za vjernost Ljubavi“, piše o. Brajičić.

O. Brajičić preminuo 13. siječnja 2007. godine u Zagrebu.

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino