Sve podliježe mijenama. Krizna razdoblja čovječanstva vrlo su česta. Nemali broj puta događalo se da svijet tone i da mu naizgled nema povratka. Ali živi ljudi golem su potencijal, golema je snaga ljudskih duša, misli, osjećaja, želja. I svaki put svijet se izvuče. Izvući će se i ovaj put. To izvlačenje često je kao porođaj, kad iz ženine maternice izlazi dijete. Jako je bolno. Ženu sve boli, svaki živac, tijelo se napreže svim silama. A čim dijete iziđe na svijet, prvo što se čuje to je plač. Njegov prvi glas. Nije li to znakovito! Još se nije čulo na svijetu da se dijete rodilo s osmijehom ili da nije zaplakalo kad udahne prvi dah, osim ako je mrtvo. Tog trenutka počinje njegova dramatična ljudska borba da preživi na ovom svijetu. Navikavanje na okolinu, upoznavanje svijeta, učenje, rad… Ne ide to nikomu baš glatko. Zapinjemo, borimo se lavovski. Problem dodatno otežava stanje koje zatječemo u svijetu, u svojoj domovini, u svojoj obitelji. Rijetki se rađaju u svili i kadifi, pretežito su to više siromašne nego bogate obitelji. I naša se domovina mukotrpno rađala. Puno se puta pokušala roditi, no uvijek je bila nedonošče koje nije uspijevalo preživjeti. Konačno se rodila prije dvadeset godina, u teškim porođajnim mukama. Svi mi koji smo je čekali više nego ozebli sunce, svi koji smo imali tu veliku sreću dočekati trenutak njezina rođenja, radovali smo se do neba, do Boga. Zahvaljivali, plakali i pjevali, slavili. Rođendan naše domovine, za nas je to veliki blagdan. Mislili smo, konačno eto nam raja, eto nam ostvarenja snova i nada. Eto nam blagoslova.

Nažalost, nije tako. Danas shvaćamo da se s rađanjem domovine trebao roditi i drukčiji mentalitet, drukčiji Hrvati. Kao kad su Izraelci izlaskom iz Egipta krenuli kroz pustinju. Moglo se mirne duše prijeći tu pustinju za godinu dana, a oni su je prelazili četrdeset godina, dok se nisu skoro dva naraštaja rodila. Bog ih je osobno vodio, poučavao, opominjao i kažnjavao. Unatoč poukama i oštrim kaznama, teško je to išlo, vrlo teško. Nas Hrvate vodio je i vodi Bog, inače ne bismo na ovoj povijesnoj vjetrometini izdržali proteklih četrnaest stoljeća, iako neki povjesničari tvrde da smo puno dulje na ovim prostorima. No, to ostavimo njima da istražuju. Koliko god to bilo, krvavo je bilo i tužno. Uz dragog dobrog Boga koji želi da sve bude u redu, po Božju, tu smo mi ljudi opet pokazali svoju nevjernu, opaku ćud. Što god radimo i činimo po svoju, puno puta ispadne pretužno, preružno, tragično. Današnje je stanje u Hrvatskoj, malo je reći, katastrofalno. Ni u drugim zemljama nije puno bolje, reći ćemo sebi da se malo utješimo. U svijetu je na puno mjesta još puno gore. Ovo što smo učinili svojoj dugo sanjanoj i željenoj, krvlju oslobođenoj i iskupljenoj dragoj nam domovini, ne bismo učinili najljućem neprijatelju. Ne daj Bože biti nam tako opakima, a eto, učinili smo sami sebi gore nego što su nam činili oni najopakiji. Dohvatili se moći, nekretnina, a naš je čovjek takav: ako se čega dočepa, svima oko sebe treba pokazati tko je vlast, tko je „svemoguć”, tko može paliti i žariti, mrziti i voljeti koga hoće, a nitko mu ništa ne smije. Kome će davati šakom i kapom, kome oduzeti zalogaj iz usta.  Okupe takvi oko sebe pripuze i podrepe, što nečovječnije i gore, to za njih bolje, hrane ih dobro i tove, a oni će, ako treba, i najčasnijeg čovjeka smlatiti, zatući da okom ne trepnu. Pokazalo se kakvog smo karaktera, koliko smo opaki i opasni, zavidni i napuhani. Koliko smo samoljubivi i nezasitni. Kakvi manipulatori, licemjeri, lašci. Lopovi i gramzivci. Izdajice i dvoličnjaci. Nesposobni i lijeni. Poharaju državu i narod ko kuga kad dođe. Na sreću, ne svi. Nije to ništa novo među nama, niti je što novo u svijetu. To je praksa toliko uvriježena da je nitko živ više ne može iskorijeniti. Politički lideri širom svijeta, posebno u nerazvijenim zemljama, grabežljivci su bez konkurencije. Toliko su napljačkali da pojedinci imaju više milijardi nego što vrijedi sva državna imovina. Osirotili su narod do prosjačkog štapa, zadužili svoje zemlje da se više nikad neće izvući iz duga. Založili, zapravo, narod i imovinu, učinili ih robovima. Zaštićeni su imunitetom i svim mogućim načinima, i kad slučajno netko od njih dođe na sud, oslobođeni su, jer je to tako ustrojeno da im se ništa ne dokaže. Država dodatno troši silan novac na njihova uhićenja, provedbu sudbenog postupka, njihovu osobnu zaštitu… Oni mogu mirno staviti prst u uho i zviždati.

Tako je nejaka Hrvatska upala u ruke onima koji je nisu dojili, nego joj krv isisavali. Počela posrtati, padati, gmizati. Svakojakog nakota nakotilo se u njoj. Neradnika, lijenčina, danguba, gulikoža, kriminalaca kojima Al Capone nije do pete. Ljudi koji imaju časti i savjesti klonuli su duhom i srcem. Zanijemjeli. Duhovna i materijalna bijeda zijeva iz svakog ćoška velikim gladnim ustima. Hrvatska sadašnjost straši. Budućnost se čini kao kazna. Što? Kuda? Kamo? Sve kad bi se htjelo nešto popraviti, trebala bi desetljeća, kao i izraelskom narodu dok je izišao iz pustinje. Trebao bi se promijeniti naš mentalitet, navike, naučiti da smo odgovorni za svaki svoj čin, za sebe i druge da ih ne povrijedimo, ne uništimo. Da nema izabranih i povlaštenih. I da bez rada i odgovornosti nećemo imati budućnosti. Plaće i mirovine, ako plaća uopće ima, nisu dostatne ni za komad kruha i šaku soli. Čovjek iz susjedstva kaže: „Ne plaćaju mi moj rad. Direktor i njegovi sve su pokrali. Nakrali za deset naraštaja. Žena, dica i ja živimo od puničine mirovine od 2370 kuna. Štogod iskopamo iz vrtla.” Ne može se dopustiti to što se dopušta. Hrvatski je čovjek stiješnjen. Kao da je u tijesak stavljen, iz njega je izvučena svaka kap krvi i limfe. I koliko god ga se tiještilo, nema se više što istiještiti. Mogu mu se kosti samljeti, od toga ništa. A tek mirovine. Tako su bijedne da kad naši umirovljenici kupuju nešto za jelo, čovjek se upita jesu li prosjaci. Jedna baka neki dan kaže drugoj: „Drugo moja virna, neman ti za što ni kolo konca kupit za okrpit robu.” A vikači viču kako nam je dobro, kako su nam oni dali sve što imamo. Besramnici, prsaju se i busaju kako su oni Hrvatskoj dali život i njezinim stanovnicima slobodu. Hrvatska je danas na smrtnoj postelji. Nekima je u takvoj Hrvatskoj kao pčeli u mednom saću, drugima ne dopuštaju čak ni disati ni plakati naglas. Strava. I što sada? Hoće li Hrvatska preživjeti, oživjeti, stati na noge? Ajme, tko bi preživio njezinu smrt? S njom bi umro naš ponos, naše dostojanstvo. A ima Hrvatska toliko pametnih, darovitih, gotovo genijalnih, karizmatičnih sinova i kćeri. Ima Hrvatska dobrih duša kakvih malo gdje ima. Ovoga su ljeta jednom na Radio Splitu javili da je u bolnici na Firulama nestašica krvi. U nekoliko sati ljudi pohrlili. Zalihe se popunile, nije se moglo primiti koliko se došlo dati. Ima Hrvatska veliku kršćansku dušu. Tijekom ljeta, kad se hodočasti u marijanska svetišta, diljem Lijepe naše, ni jedan narod nije toliko hodočastio Nebeskoj Majci. Toliko molitava, zavjeta, toliko nade i ljubavi. To je svojevrsno čudo. Kako bi Majka Nebeska mogla zaboraviti i napustiti svoj narod koji je zove svojom Kraljicom? Pa nisu sveta božanska bića kao mi. Naše su crkve još uvijek dobro popunjene. Jedna strankinja koja je ovoga ljeta tijekom svojega godišnjeg odmora svakog jutra dolazila na svetu misu divila se. Bilo bi nas običnim danom dvadeset, trideset, četrdeset… Za nju je to bilo iznenađenje. Rekla mi je, njezina župa ima oko četrdeset tisuća stanovnika. Običnim danom na svetoj misi bude ih dvoje-troje. Nedjeljom manje nego nas običnim danom. Rekla je: „Nije vam lako, ali puno ste sretniji od mog naroda. Vi ćete opstati, mi teško.” Jedan naš svećenik koji je vani u župi među strancima, a župa ima oko sto tisuća stanovnika, rekao mi je: „Bili bismo beskrajno sretni da imamo vjernika. Subotom nam dolazi nešto mladih, pjevaju psalme uz pratnju gitara. Lijepo ih je slušati. Neki smjeliji iziđu na ulice, vrlo obazrivo i nenametljivo zamole pokojeg prolaznika bi li došli poslušati. Neki dođu, dopadne im se i nastave dolaziti. Ljudi su izgubili dodir s Bogom, prekinuli odnos s Njim. To ima strašne posljedice.”

I u nas su mnogi prekinuli odnos s Bogom i to ima strašne posljedice. Zato smo dužni svi moliti za cijelo čovječanstvo. Budimo sjeme nade. Pa tolika naša djeca koja nose dvostruko veći teret u školskim torbama i uče dvostruko opsežniji program nego u EU-u jednostavno su mali geniji. Poput anđela. Darovita, plemenita, uporna. Danas u Hrvatskoj takvima ne daju šansu, ali Bog im daje na svoj način, jer ih nije poslao na svijet zaludu. Pa to domoljublje, izraženo na bezbroj načina. Ta naša pjesma. Posebno dalmatinske klape i njihovo pjevanje. Ovoga ljeta u svakoj kaleti, na svakom koraku, ta lijepa pjesma plijenila je duše došljaka, omamljivala ih. Ti naši sportaši. Tko se ne bi dičio Kostelićima, Blankom Vlašić…

I snalazi se taj naš siromašni čovjek, nekako mu providnost providi. Toliko blagdana i praznika slavilo se i slavi se. Toliko se blagovalo, pilo, radovalo. Neka je. Naše kulturno naslijeđe zadivljuje cijeli svijet. Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Alka, te niz manifestacija koje su naše kulturno blago s kojim se malo koji narod može mjeriti i ponositi. Imamo što pokazati. Uz tu silnu ljubav i vjeru, kojom smo očuvali svoje, unatoč jami u koju smo pali, možda bismo se mogli nekako izvući ako oni koji sjede na visokim stolicama dođu k sebi, ako počnu gledati dalje od svog nosa. Narod je živa sila, brzo se izvuče, samo treba šansu, poticaj, mogućnost. Na žalost, ono najvrjednije dali smo u tuđe ruke. Nismo smjeli. Ali tko nas je pitao. Naši su političari nestrpljivo sve doslovno poklanjali za mito koje su primali. Država, ma tko je vodio, mora imati ljude i mehanizme koji kontroliraju što tko radi i kako radi. Na vrijeme sankcionirati kriminalne radnje, ustrojiti sudove, tu javnu sramotu koja nas ponižava i sramoti, koji su postali cirkuske arene. Ne ispustiti konce iz svojih ruku, pouzdajući se u kojekakve svoje „povjerenike”. I uvažavati svačiji glas ako je mudar, svačiji savjet ako je koristan.

Nisam ni pesimist ni optimist. Gledam i boli me. Gledam i bojim se. Strepim. Bojim se za ono dijete s početka ove priče, bojim se silno. Ali još žarče molim i želim da Hrvatska i Hrvati prežive, da žive dok živi ovaj planet. Gospode, kad bih mogla vidjeti budućnost mog naroda, budućnost moje domovine! Ili, možda je bolje ne vidjeti, jer tko zna što bih vidjela. Ovako se mogu nadati, kao što reče apostol Pavao u poslanici Rimljanima: „Ako vidim, onda to nije nada. Ako ne vidim, imam se čemu nadati.” Nadati se zaista, to je u ovom trenutku jedino što nam je ostalo. Molim sve nas, molim one koji vladaju nama, nemojte pokopati Hrvatsku ni hrvatski narod. Poslušajte što ona starica kaza: „Nemam više ni za kolo konca kupiti…“, ili kad sam jučer kupovala cvijeće za groblje uoči Dana mrtvih, jedna me je starica s toliko srama molila mogu li joj dati da kupi jednu krizantemu i odnese je na groblje, dok će neki zabavljači za novogodišnju noć dobit po 50, 60, 70… tisuća eura. Tko im to daje i odakle, iz kojeg budžeta, tko potpisuje tolike iznose dok se prosječni Hrvati utapaju i dave u bijedi? Nije li to zlodjelo? Ne bi li takve trebalo kazniti? S takvima je Hrvatska mrtva Hrvatska. U njoj neće biti kolijevki, nego samo grobova. O Bože, kud ću nego Tebi. Hrvatska mora živjeti.

Danica Bartulović

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino