Kad su velike suše, vapijemo kišu. Kad su velike hladnoće, vapijemo toplo vrijeme. Kad su ratovi, vapijemo mir, itd. Vapijemo li nekad da nam Bog pošalje na ovaj svijet takve ljude koji će nam donositi nebesku svjetlost, koji će u sebi donositi mir i dobro? Kao da ne znamo to vapijati, ali Bog zna da bez onih koji u duši donose i nose mir, čovjekoljublje, mudrost, svijet ne može opstati. Dok su ti ljudi među nama, dok hodaju putovima ovoga svijeta, sjaje, govore i čine divna djela, obično im okrenemo leđa, ne marimo ni za njih ni za ono što oni čine. Natjeramo ih da se osjećaju nepoželjni, ni jedan im ustupak ne učinimo. Oni, pak, kao da znaju da ih na ovom svijetu čeka ta nemila sudbina, ali unatoč tomu ne odriču se svoga poslanja. Povuku se, ali se ne sakriju, daleko od pohlepe i pohlepnih, daleko od lukavih, samoljubivih i pokvarenih. Imaju svoje snove, svoja stremljenja, svoje molitve i svoje tužaljke. Svoje duhovne, stvaralačke radosti, svoje žalosti. Svoje Kalvarije i svoja Raspeća. Pokušavajući druge naučiti onome što oni znaju, nude im čašu opojnog nektra, ali ti im drugi uzvraćaju otrovom. Gurnu ih u stranu, u provalije, žele ih potopiti.

To je bila sudbina Ljube Stipišića Delmate, i tko god mi proturječio i rekao da nije tako, ja kažem, tako je. Poznavala sam dobro tog čovjeka, gotovo asketa, isposnika. Rekla bih, bio je samo Dobro. Tih, smiren, nikad nije dizao glas, stvarao buku, ma što mu tko učinio. Nikad nikoga optužio, jer je shvaćao da su mnogima oči zastrte i uši začepljene. Bio je ranjavan i silno trpio, njegov je krik boli bio tako strašan da bi razorio planinu, ali zatomljivao ga je u sebi i razarao sebe. Shvatio je davno, tko puno daje, malo prima, i oni kojima se daje žele darivatelja poniziti zbog onoga što ima on, a nemaju oni koji streme slavi i traže da im se drugi klanjaju. Malo tko je i mogao ući u dubinu njegove duše, koja je kao golem rudnik prepun neprocjenjivo vrijednih dragulja. Koga to ne bi zaslijepjelo? Tko mu na tome ne bi zavidio? Bio je tako silno bogat duhovnim blagom. Prebogat. O svim njegovim postignućima čuli smo tek kad je izdahnuo, kad su se redali govornici. Odjednom svi su o njemu sve znali. Stavili su mu auoreolu oko čela tek kad je skinut sa svoga križa. Ispjevali mu hvalospjeve tek kad je njegova napaćena duša prešla na onu stranu koju zovemo smrt. A sve njegovo stvaralaštvo, ako ga razumijemo, govori upravo kako je ovdje patnja i smrt. Kako je ovaj život toliko prolazan da Dah smo na vjetru/ a kad vjetar miruje/ nismo ni to. (Haiku koji mi je jednom zgodom izrecitirao, koji mi je ostao u sjećanju i nadam se jednom će biti objavljen s njegovim neobjavljenim djelima.) Toliko ga je život ranio i bolio, toliko progonio i udarao, da je upravo o ljudskoj patnji govoreći, govorio o njoj tako znalački, tako iskustveno. I želio je pobjeći od nje, pitajući gdje su naši krikovi užasnuća u vjetru/ gdje skriti sveti prostori/ s točkom razjašnjena…” (Ovisnici o očajanju, str. 35.). Da bi na str. 70. dodao Bože, čovjek sam koji se njiše o niti nad svojim tjemenom/ a u glavi mi sva nebesa. Zidao je i sazidao hram od duhovnih bisera, ljepote svojih stihova koji imaju biblijsku dubinu, koji gotovo zastrašuju svojom snažnom tragikom, a i opomenom, sav usmjeren Nebu dok je hodao Zemljom, Neka mi nebo/ epitaf bude/ pa kad je i oblačno. (Također izrecitirani haiku.) Nadahnut Bogom, on govori o ljudskim grijesima i prijestupima, kazujući nam da ih Bog nije stavio na našu glavu zasvagda, nego mi ne želimo izvući glavu iz omče, prihvatiti Uskrsnuće. Želimo sebi nametnuti veću krivnju nego što nam je nametnuta.

I tako je osvjetljavao svoje i naše tamnice ne mogavši osloboditi ni nas ni sebe, ni svojom dobrotom ni svojom mudrošću, iz tamnica koje smo sami sebi sazidali. Stvarao je i stvarao, skladao i skladao, vješt u stvaranju, nadahnut, neumoran, i onda kad su ga fizički bolovi bacali u očaj, kad je bio svjestan da je njegov odlazak blizu. Od mudrosti koju je izmudrovao. Skupljanjem narodnog blaga diljem drage mu domovine, znajući da je najveće bogatstvo jednoga naroda njegova baština. Od slika koje je naslikao. Od plemenitih djela koja je učinio. Od ljepote koja je bila u njemu zasađena, jer ju je bio dostojan. Nama je ostalo da poberemo što je on posijao i zasadio. Da se ugledamo na njega, kažemo mu, oprosti, ti veliki čovječe, za sve naše zloće i bedastoće. Da mu kažemo veliko Hvala za sve čime je obogatio Dalmaciju, Hrvatsku, svijet. I počivaj, Ljubo, u Vječnom Danu, tamo gdje svjetlost nikad ne gasne. Tamo gdje ti je zapravo mjesto. Pjevaj s anđelima svoju Dalmatinu. I moli, Ljubo, da se mi ne ugasimo. Jer ako se duše naše ugase, to je kraj ovom svijetu. I nekad preleti iznad nas iz čiste samilosti, jer si spoznao koliko je čovjek ovdje ranjen i osakaćen.

S poštovanjem,

Danica Bartulović

Podstrana, 23. 11. 2011.

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino