An unmown sky

1996. — 2007.

Nakladnik: Udruga „Tri rijeke”, Haiku pjesnici Otoka Ivanića, Ivanić Grad

Glavna i odgovorna urednica

Đurđa Vukelić-Rožić

Raznorazne se knjige pišu, izdaju, čitaju i ne čitaju. Neke, ma koliko se nastojale nametnuti reklamama, okruniti raznim nagradama, ugurane u novine, u izloge, prođu brzo, zaborave se, ne ostave nikakav trag. Neke steknu publiku, neke postanu dugovječne, neke čak vječne. Postanu vrijedna baština čovječanstva. Pred nama je knjiga Nepokošeno nebo, svojevrsna antologija haiku poezije, nedavno izdana. Mnogima je zapela za oko, ponajprije jer je lijepa dizajna, ugodna oku, privlačna naslova, baš pjesničkog. Sadržajem jako opsežna. Neke je svojim bljeskom oduševila, u nekima izazvala jal. Tako je to s nama. Teško ćemo drugima priznati da su učinili nešto dobro i pohvaliti ih, jer upravo njihov rad i postignuća kazuju nam kako malo mi radimo, kako se malo trudimo, jer se naprosto ne želimo truditi, ne prepoznajemo ono što je vrijedno sačuvati.

Ljudi oduvijek gledaju u sebe i oko sebe, svašta doživljavaju i proživljavaju, razmišljaju, sanjare. Zamjećuju lijepe i ružne stvari. I dok nije bilo pisma kojim se mi danas služimo, ljudi su pisali na svoj način. Znakovima, klinastim pismom, hijeroglifima, slikovnim pismom… U današnje vrijeme ljudi žele gotovo sve ovjekovječiti. Događaje, impresiju, osjećaj, trenutak, valjda u velikoj želji da kad odemo s ovog svijeta, iza nas ne ostane samo tama, nego i treperenje one životne sile kojom smo treperili. Trag našeg postojanja. Budući da je ovdje riječ o poeziji, treba kazati da je poezija poseban svijet u književnosti, zasebna grana koja, čini se, nekad gotovo nema dodira s drugim oblicima književnosti. U poeziji najčešće, ili bi barem trebala, progovara duša, srce, imaginacija. Ona je plod čovjekove unutarnje svjetlosti, zanosa, levitiranja u ljepoti, a katkad i plod naše tame, tuge, očaja. Postoje različiti oblici i forme pisanja poezije, počevši od onih biblijskih, egipatskih, indijskih, onih antičkih, srednjovjekovnih, do današnje moderne. Ova knjiga zbir je haiku poezije, čija je domovina Japan. Kad je ova poezija prije otprilike dva stoljeća sramežljivo stigla na Zapad, tu i tamo o njoj se nešto dosluhnulo, da bi se u 20. stoljeću, kad su se ljudi počeli bolje upoznavati i razmjenjivati iskustva, prezentirati svoju kulturu, razotkrila u svom svojem sjaju. Zapadnjaci ovoj vrsti poezije na početku nisu pridavali veću važnost, držeći je asketskom, potisnutom, siromašnom. Tako je na Zapad ušla kroz jedva odškrinuta vrata, a onda su joj se vrata, nakon više od stotinu godina, sama širom otvorila.

Možemo reći da se danas u svijetu poezija najviše piše upravo u haiku formi. Zašto je tako? Danas čovjek Istoka i čovjek Zapada žive u vrlo turbulentnom vremenu, opterećenom strahom za egzistenciju, strahuju za svoju budućnost. Živi se brzim životnim tempom, gotovo u vrtlogu koji guta čovjeka. Čovjekov mir i sklad narušen je unutar samoga čovjeka i unutar društva u cjelini. Do bola je narušen i prekinut odnos s prirodom. Bio je i prije na druge načine mučan i težak taj život, ali čovjek je danas drukčiji. Slobodniji, osvješteniji, bolje informiran. On više ne idealizira život, jer je suočen s mogućnošću da ga svaki čas može izgubiti. Već je izgubio i gubi vjeru u sve i svakoga. Čak bježi od biti života, jer se grčevito bori za opstanak, bitno je preživjeti. Sve drugo je relativno. Čovjek zaista živi na marginama, ulovljen u mrežu nemilosrdnog materijalističkog fenomena koji ruši sve što se dosad držalo vrijednim. Stavlja na prvo mjesto novac, koji nužno mora zaraditi, jer inače nema od čega preživjeti. Novac daje neograničenu moć. Oni koji ga imaju u izobilju silom sebe drže na površini i prijete drugima. Nevidljivi gospodari gospodare masama, naravno, srde tog izmučenog čovjeka, nemilice ga eksploatiraju, a on im ništa ne može. To je stvorilo jednu posve drukčiju kulturu, odnosno supkulturu, jer ona na neki način izražava gnjev i prijezir čovjeka prema samome sebi i prema zajednici. Nogometni fanovi, slijepo klanjanje idolima, masovno drogiranje mladih, nehaj za ono što će biti sutra, jer nema alternative, nema nade da će biti bolje. Rat za ratom. Strahota za strahotom. Sve je postalo trenutak.

Haiku se upravo u to uklopio, odnosno utopio. Stari japanski majstori haikua pripadali su određenim školama umjetnosti pisanja haikua. Svaka je škola njegovala svoj stil pisanja. U tim haikuima bilo je toliko ljepote, toliko mudrosti, one vječne istine koja ga je posvećivala. Čitali su se na čajnim ceremonijama, u posebnim prigodama i raspoloženjima. Slušali sa strahopoštovanjem. To je vrijeme prošlo. Bilo dobro ili loše, mi mu nećemo suditi. Mi smo sudionici našega vremena. Mi nemamo vremena za odlaske u prirodu, za meditacije, osluškivanje tišine, motrenje Sunca i Mjeseca, cvjetova u cvatnji, lišća na odlasku. Mi smo djeca velikih gradova punih nesnosne buke, smoga, užurbanosti, bezosjećajnosti. Tu i tamo odemo na neki izlet sa silnom prtljagom da bismo se zabavili nekim sportom, igrom, roštiljali, ne da bismo se divili prirodi i zbližavali se s njom. Nekad provirimo u neku knjigu, nešto pročitamo, frknemo na to i jurimo dalje. Haiku je postao ponizan, on je to i bio na jedan gotovo sveti način. Mudri su ga tražili u mudrosti, poklonici ljepote u ljepoti. Haiku danas živi s čovjekom i u rudniku, i u tvornici, i na njivi. Može ga pisati svatko i svugdje tko ga primijeti, osjeti želju da ga napiše. Ne mora biti savršen ni metrički, ni pjesnički, pozlaćen ni porošen zvjezdanom rosom, nego sasvim običan. Kao rajčica na tržnici, brodica na vezu uz obalu, kao jabuke u košarici. Cvrčak u travi, janje na livadi. Tvornički dimnjak, ciganska čerga. Vjetar u krošnji, mačka koja prede. Kišni dan ili vedra noć. Baš sve. I baš zato je posvuda. Nije se istrošio, samo se prilagodio vremenu, ili ga je čovjek prilagodio sebi. Ako bih se bavila dubljom analizom onog izvornog Bashova haikua i ovog današnjeg, morala bih pisati nadugo i naširoko (možda nekom drugom zgodom), no kanim se malo pozabaviti ovom knjigom ― antologijom Nepokošeno nebo.

Glavna i odgovorna urednica, cijenjena gospođa Đurđa Vukelić-Rožić, vjerojatno u startu nije imala viziju ovakve knjige. Ona je vrijedno poput hrčka skupljala te razbacane haikue, koje su često i sami autori zaboravili, ne sjećajući se da su ih ikad napisali, marljivo ih slagala, prevodila i dotjerivala. Većina nas koje je nazivala da joj ih pošaljemo čuli smo to na pola uha. Pa što će joj toliki haiku? I sama sam pomislila kako će to biti knjižica od stotinjak haikua kakve su se već tiskale, gdje će autori biti zastupljeni s jedan do dva haikua, a ono ona ode daleko. Skupljene haikue obukla je ponajprije u lijepu odjeću, priredila predivnu, zapravo veličanstvenu knjigu na 390 stranica, na kojima su ponuđena 2452 haikua od 166 autora. Zamašan posao. Koliko sati rada? Koliko entuzijazma? Koliko prosjačenja od nemila do nedraga da se skuca minimalan iznos za tiskanje knjige, a njoj ni kuna za toliko zalaganje, znanje, žrtvu? Zahtjevan je to posao, i ne odustati poslije svih prepreka i razočaranja zapravo je pothvat. Gospođi Đurđi pomagali su neki ljudi koliko su stizali, no ona je ovoj knjizi žila kucavica i treba joj ispjevati hvalospjev.

Zavirimo malu u tu knjigu. Ovo nije kritički osvrt, nego usputni prikaz knjige. U protivnom, morala bih progovoriti o nekim autorima koji su prilično ruha u koje su obukli svoje haikue skinuli s drugih haikua. Morala bih i izdvojiti neke autore i njihove haikue, jer oni imaju miris haiku pjesme, ako ne i onu haikuovsku duboku smirenost, prirodnost i odnjegovanost, ipak se zapaze. Takvi kakvi jesu, tu su, skupljeni, pokazani, ponuđeni, dobili su šansu da požive, a to je velika stvar. Kome će doći u ruke, kakve će emocije probuditi, stvar je naše kulture, senzibiliteta, prepoznavanja haiku doživljaja. Onoga što su pobrale oči i duša onoga tko ih je napisao. Neki su tako nježni, neki gotovo bojažljivi, poput ciklame koja se skrila ispod grmlja. Neki sanjivi, neprobuđeni. Neki sjenoviti, pepeljasti. Neki pak vedri, nasmijani, neki blagi do blaženstava. Neki kao tisuću rosnih kapi. Ima ih zaista svakojakih. Sve u svemu, oni su golem raskošan cvjetnjak u kojem ima obilje cvijeća. Trebalo bi sjesti i mirno upijati tu čaroliju mirisa i boja. Dobronamjerno, zahvalno. Ne mogu nam biti bliži nego što jesu. To je ta njihova prednost, što su tako nenametljivi, tako jednostavni, a ipak tako sugestivni. Što potiču da se svatko poželi osjetiti i doživjeti ono što je pjesnik u stanovitom trenutku osjetio i doživio. Impresivno je koliko je u ovoj knjizi tih impresija, doživljaja. Rijeka, planina, mora. Zora i sutona. Dječjih pelena i lutaka. Traktora i konja, trave i kukuruza, ptica i riba. Gusjenica i puževa. Ruža i tratinčica. Ma gotovo cijela priroda, cijeli svijet stali su u ove haikue. Iskazanim divljenjem gledatelja ― pjesnika, ovaj naš svijet dobiva na vrijednosti. Pjesnik štuje svijet. Blagoslivlja ga. Ljubi tako ganutljivo, odano. Zahvaljuje za ono što nam je svima dano i poklonjeno. A tko ne želi biti ljubljen? Veliko bravo, pjesnici, veliko bravo, Đurđa, što si toliko velika da si u stanju prepoznati ono što treba poštovati. Poštovani potencijalni čitatelji, uživajte u ovoj umjetnosti i ljepoti koja prožima naše živote. Uočite je i vi potaknuti ovim pjesmama.

Urednica je postigla puno više od očekivanog. Akumulirala je na jedno mjesto one prosvijetljene i posvećene trenutke življenja i u ovoj naizgled ravnodušnoj civilizaciji uzdignula ideal ljubavi, čovjekoljublja i prirodoljublja, ne propuštajući da ovi haikui prođu neviđeni, pometeni na smetište gdje sve bacamo. Njezin je čin ljudskosti poštovanja čovjeka i njegova stvaralaštva zapravo veliko dobročinstvo. Ona zastupa i nastupa u ime onih koji ukrašavaju svijet i život. Hvala njoj, njezinim bliskim suradnicima, pjesnicima ovih haikua i svima vama koji nastojite razumjeti i pomoći da se svijet ne ruši, nego nadograđuje. U čijim srcima ima još svjetlosti, dobrote, topline i snage da se odupremo tami.

Danica Bartulović

20. listopada 2011., Podstrana

Podijeli ovo

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

O autoru

Tino